Ipak, kako piše Real Estate, stvarnost je znatno drugačija od romantične slike koju većina ima u glavi. Iako cena na papiru iznosi simboličan jedan evro, kupovina takve nekretnine povlači niz obaveza. Već na početku, kupci moraju da izdvoje depozit od nekoliko hiljada evra i da se obavežu da će kuću u potpunosti renovirati u roku od dve do tri godine. U suprotnom, novac se gubi.

Problem je i u tome što se ove nekretnine najčešće nalaze u starim jezgrima malih gradova, gde su objekti često pod zaštitom države. To znači da svaki korak mora da prođe kroz administraciju, a dobijanje dozvola ume da traje mesecima, pa čak i godinama. Zbog toga se dešava paradoks, ljudi ulože novac, a radovi ni ne počnu na vreme.

Iskustva onih koji žive u Italiji potvrđuju isto. Pavel Durakjevič, koji već godinama boravi na Siciliji, kaže da interesovanje za ove kuće ne jenjava, ali i upozorava da su troškovi često daleko veći nego što kupci očekuju. Kada se saberu sve takse, papirologija i renoviranje, konačna cifra neretko premaši cenu izgradnje potpuno nove kuće.

Sličnu priču ima i mlada Amerikanka Džejla, koja je želela da započne život u Evropi. Kada je pokušala da kupi kuću na Siciliji, ubrzo je naišla na komplikovan sistem i niz nepredviđenih troškova. Samo administracija koštala ju je više od 5.000 evra, a ceo proces bio je toliko zahtevan da je na kraju odustala.

„Koliko god mislite da će vas koštati, duplirajte taj iznos“, rekla je ona za Slate.

Uprkos svemu, interesovanje za ove nekretnine ne opada. Program „Kuća za jedan evro“ i dalje je viralan na društvenim mrežama, a pojedini gradovi beleže stotine prodatih objekata otkako su se priključili projektu. Ipak, iza primamljive cene krije se ozbiljan finansijski i administrativni izazov, zbog čega mnogi danas upozoravaju da ova „ponuda života“ može lako postati jedna od najskupljih odluka.