Najnovije istraživanje koje je obuhvatilo 30.000 osoba sa ADHD-om iz Ujedinjenog Kraljevstva pokazalo je da poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću, odnosno ADHD, može biti povezan sa kraćim očekivanim životnim vekom i većim rizikom od problema sa mentalnim zdravljem. Prema studiji objavljenoj u časopisu The British Journal of Psychiatry, muškarcima sa dijagnostikovanom ADHD-om životni vek se skraćuje za otprilike 4 i po do 9 godina, dok je kod žena taj broj godina veći, između 6 i po i 11 godina.

,,Iako mnogi ljudi sa ADHD-om žive dugo i zdravo, naše otkriće da u proseku žive kraće nego što bi trebalo ukazuje na nezadovoljene potrebe ovih pacijenata za podrškom", rekla je glavna autorka studije dr Liz O'Nions, počasna naučna saradnica u oblasti kliničke, obrazovne i zdravstvene psihologije na University College London za CNN.

,,Ključno je da otkrijemo šta je uzrok smanjenja životnog veka ovih pacijenata kako bismo mogli razviti strategije za sprečavanje prevremenih smrti u budućnosti", napisala je u izveštaju.

Poremećaj pažnje i hiperaktivnosti je neurorazvojni poremećaj koji se obično dijagnostikuje u detinjstvu, ali je često prisutan i u odrasloj dobi. Osobe sa ADHD-om imaju neuravnotežene neurotransmitere, od kojih je jedan dopamin. To je ključni neurotransmiter u prefrontalnom korteksu mozga, potreban za izvršne funkcije i veštine samokontrole, što uključuje planiranje, fokusiranje i održavanje pažnje, pamćenje uputstava i obavljanje više zadataka.

Osobe sa ADHD-om mogu se osećati nemirno ili imati problema sa koncentracijom, organizacijom, upravljanjem svojim vremenom ili određivanjem prioriteta, hiperfokusiranjem ili impulzivnošću. Ovi simptomi mogu uticati na sve aspekte života. Prema dostupnim podacima, prevalencija ADHD-a kod odraslih na globalnom nivou iznosi između tri i četiri procenta. U Evropi se procenjuje da oko 3,4 % odraslih ima ADHD. Najmanje tri do četiri procenta odraslih u Ujedinjenom Kraljevstvu ima ADHD, pri čemu se procenjuje da je prevalencija kod dece najmanje četiri procenta.

Međutim, moguće je da mnogo više ljudi ostane nedijagnostikovano, što bi moglo značiti da bi razlika u životnom veku koju su otkrili autori studije mogla biti precenjena, rekli su.

Nova saznanja potvrđuju rezultate nedavnih istraživanja, poput studije iz 2022. godine koja je otkrila veći rizik od prerane smrti među osobama sa ADHD-om ili autizmom u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi. Međutim, ovo je, prema autorima, prvo istraživanje koje koristi podatke o smrtnosti za primenu ,,life-table" metode – statističke tehnike za analizu stopa smrtnosti i verovatnoće preživljavanja ili smrti u različitim životnim dobima.

Istraživački tim pregledao je podatke prikupljene od porodičnih lekara za 30.029 odraslih osoba sa ADHD-om i uporedio ih sa gotovo 300.400 učesnika koji nisu imali ADHD, a koji su bili slični po godinama, polu i vrsti lekarske nege koju su primali. Osim razlika u očekivanom životnom veku, analiza je takođe otkrila da bi ADHD mogao biti povezan sa većim rizikom od problema sa mentalnim zdravljem — poput anksioznosti, depresije, samopovređivanja, samoubistva i poremećaja ličnosti.

Autizam, intelektualne poteškoće, štetne navike poput pušenja ili prekomerne konzumacije alkohola i problemi sa fizičkim zdravljem, uključujući dijabetes ili visok holesterol, takođe su bili češći u ovoj grupi.

Zašto ADHD može uticati na očekivani životni vek

Studija je „šokantna“, ali se zasniva na analizi podataka koja ne odgovara na mnoga važna pitanja, budući da se uzročno-posledična veza ne može u potpunosti utvrditi, rekao je dr Kevin Makonovej, emeritus profesor primenjene statistike na Otvorenom univerzitetu u Engleskoj, koji nije bio uključen u istraživanje.

„Šta se može učiniti po tom pitanju? To zavisi od toga da li je smanjenje prosečnog životnog veka uzrokovano na neki način ADHD-om, i ako jeste, kako i na koji način je to uzrokovano“, rekao je Makonovej.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, lečenje ADHD-a i povezanih stanja je nedovoljno, naročito kod odraslih, jer je prepoznavanje ADHD-a kod odraslih još uvek u fazi razvoja, rekli su stručnjaci. Ovaj nedostatak mogao bi delimično objasniti razlike u životnom veku.

Međutim, takođe mogu postojati „neki faktori koji se javljaju pre rođenja ili u vrlo ranom životu, koji mogu zasebno uticati na mogućnost da se osobi kasnije dijagnostikuje ADHD“ i zbog toga kraće živi nego što bi trebalo, rekao je Makonovej. Ti faktori mogu biti genetski ili vezani za životnu sredinu.

Dodatno, autori studije ili nisu imali podatke o, ili nisu uzeli u obzir, rasu ili etničku pripadnost i socioekonomske faktore koji mogu uticati na očekivani životni vek. Istraživači takođe nisu mogli odrediti „kada je ADHD dijagnostikovan u odnosu na druge medicinske probleme ili uticaj lečenja“, rekao je dr Oliver Haus, profesor molekularne psihijatrije na King's College London, koji takođe nije bio uključen u studiju.

Međutim, „pušenje, konzumacija alkohola i neka zdravstvena stanja verovatno su u velikoj meri posledica ADHD-a“, rekao je Makonovej — što znači da bi ti poroci i stanja mogli objasniti kako ADHD može uticati na stopu smrtnosti ili dovesti do kraćeg životnog veka. Detalji o uzrocima prerane smrti učesnika studije takođe nisu bili dostupni istraživačima.

Lečenje ADHD-a

Osobe sa ADHD-om „poseduju mnoge vrline i mogu napredovati uz pravu podršku i lečenje“, rekao je viši autor studije dr Josh Stott, profesor gerontologije i kliničke psihologije na University College London.

Stručnjaci ističu da rešavanje problema prerane smrtnosti među osobama sa ADHD-om počinje od porodičnih lekara, koji bi trebalo redovno da prikupljaju informacije o ponašanju, medicinskim stanjima i zdravstvenim problemima povezanim sa ovim poremećajem. To bi moglo pomoći specijalistima i pacijentima u prepoznavanju faktora rizika i sprečavanju kašnjenja u lečenju.

Pojedine udruge pomažu osobama sa ADHD-om da povećaju svoje šanse za učestvovanje u zadacima, navikama ili aktivnostima koje mogu poboljšati njihovu kvalitetu života i očekivani životni vek, poput fizičke aktivnosti, pravilne ishrane, oralne higijene i kvalitetnog sna.

Stručnjaci za mentalno zdravlje specijalizovani za ADHD mogu pomoći pacijentima da razviju veštine suočavanja sa svim simptomima koji mogu dovesti do problema ili situacija koje negativno utiču na njihov život. Takođe, osobe sa ADHD-om mogu razgovarati sa lekarima o tome da li bi lekovi za ADHD bili korisni za njih.

Studija koja je uključivala gotovo 150.000 Šveđana sa ADHD-om, objavljena u martu 2024. godine, otkrila je da je upotreba lekova povezana sa smanjenjem rizika od smrtnosti za 19 % u roku od dve godine nakon dijagnoze.

 

Bonus video: