Postoje gubici za koje ne postoje sahrane, venci ni izrazi saučešća. Ljudi ih često ne vide, o njima se retko govori, ali bole gotovo jednako kao i smrt voljene osobe. Upravo tako svoju životnu priču opisuje Frensis Skot, žena koja godinama ne viđa ni ćerku ni unuke.

Sve je počelo trenutkom velike sreće. Kada joj je ćerka saopštila da čeka blizance, Frensis je verovala da će dolazak dece izlečiti stare rane koje su godinama opterećivale njihov odnos. Nakon rođenja blizanaca činilo se da stvari konačno idu nabolje. Dane provedene sa unucima opisuje kao najsrećnije u tom periodu života.

Toliko je uživala u ulozi bake da je smanjila obim posla kako bi što više vremena provodila sa njima. Verovala je da je pred njom budućnost ispunjena porodičnim trenucima o kojima je dugo maštala.

Stare rane nisu zarasle

Ipak, iza porodičnih okupljanja krili su se problemi iz prošlosti. Odnos između majke i ćerke počeo je da se narušava mnogo ranije, još nakon razvoda i teškog perioda kroz koji je Frensis prolazila.

Priznaje da je tada imala problema sa alkoholom i da je njena ćerka odrastala gledajući stvari koje nijedno dete ne bi trebalo da vidi. Kasnije je potražila stručnu pomoć i pokušala da popravi ono što se moglo popraviti, ali izgubljeno poverenje nikada nije uspela potpuno da vrati.

Prelomni trenutak dogodio se tokom jednog razgovora uz kafu. U želji da poprave odnos, Frensis je predložila zajedničko savetovanje kod psihologa. Umesto pomirenja, usledio je hladan odgovor koji je promenio sve.

Ubrzo nakon toga ćerka je prekinula svaki kontakt. Broj telefona joj je blokiran, poruke su ostajale bez odgovora, a Frensis je imala osećaj da je u jednom danu izgubila i ćerku i unuke.

„Dovoljno je da u prodavnici vidim baku sa unucima pa da se vratim u automobil i zaplačem“, priznala je.

Gubitak koji drugi ne vide

Danas otvoreno govori o onome što psiholozi nazivaju „dvosmislenim gubitkom“ – situaciji u kojoj je osoba živa, ali više nije deo vašeg života. Takvi prekidi često prolaze neprimećeno, a oni koji ih dožive ostaju sami sa tugom, osećajem krivice i pitanjima bez odgovora.

Iako i dalje pati zbog svega što se dogodilo, Frensis kaže da je vremenom pronašla podršku među ljudima koji prolaze kroz slična iskustva i naučila da život mora da ide dalje.

„Moja ćerka mi i dalje nedostaje. Moji unuci mi i dalje nedostaju. To se nikada neće promeniti. Ali naučila sam da uprkos svemu ponovo pronađem radost“, zaključila je.