Nema veće muke u kuhinji nego kada krenete da spremate ručak, a sve počne da se lepi za tiganj.

Jaje se raspadne, meso zagori, palačinke pucaju, a nervoza raste iz minuta u minut.

Većina odmah pomisli da je tiganj za bacanje i da bez novog nema pomoći.

Ali naše bake nisu tako lako odustajale.

One su imale jednostavan trik koji je često vraćao tiganju „život“ i činio da hrana ponovo klizi bez lepljenja.

Sve počinje od dobrog pranja. Tiganj mora da bude potpuno čist, bez masnoće i ostataka hrane. Posle toga ga treba dobro osušiti, jer vlaga samo pravi problem.

Onda dolazi ono glavno.

Sipa se sasvim malo ulja, tek toliko da prekrije površinu u tankom sloju. Nema potrebe da ga bude puno, dovoljno je samo da lepo obloži dno.

Kad se tiganj stavi na ringlu i dobro zagreje, ulje pravi tanak zaštitni sloj koji pomaže da se hrana manje lepi.

Posle minut-dva, kada se sve lepo zagreje, tiganj se skloni sa šporeta, ostavi da se ohladi i prebriše čistom krpom.

I to je cela mudrost.

Ovaj stari trik posebno dobro radi kod tučenih i čeličnih tiganja, a mnoge domaćice i danas se kunu u njega.

Naravno, ako je premaz potpuno uništen, izgreban ili se ljušti, tu više nema pomoći.

Ali u većini slučajeva problem nije u tiganjeu, nego u načinu na koji ga koristimo.

Naše bake su dobro znale još jednu stvar: prazan tiganj ne treba pregrevati, vreo tiganj ne ide pod hladnu vodu i grube žice nisu prijatelj nijednom posuđu.

Zato im je posuđe trajalo godinama.

Nekad stvarno nije problem u stvarima koje imamo, već u tome što smo zaboravili stare, proverene trikove.