Kad neko kaže slatko, ja ne pomislim ni na trešnje, ni na jagode, ni na dunje. Meni su pred očima odmah smokve. One cele, mekane, ali neraspadnute, u gustom sirupu, i obavezno čaša hladne vode pored.

Za to je kriva moja baka Nada.

Ona je slatko spremala samo od smokava. Ili sam barem ja kao dete bila ubeđena da drugačije slatko ne postoji. Nisam imala pojma da ljudi kuvaju slatko od toliko različitog voća. Kod nas se znalo kad stignu smokve, vadi se velika šerpa, odmerava šećer i kreće posao.

I dan-danas, kada vidim teglu slatka od smokava, ne vidim samo zimnicu. Vidim bakinu kuhinju.

Smokve su morale da budu „taman“

Baka nije uzimala bilo kakve smokve. Nisu smele da budu zelene, ali ni one toliko zrele da vam ostanu u prstima čim ih pipnete.

„Ove su za jelo, nisu za slatko“, govorila bi za one najmekše.

Za slatko su išle zrele, ali čvrste smokve, jer jedino takve mogu da izdrže kuvanje i ostanu cele. A upravo je to bila stvar ponosa – da otvoriš teglu, zahvatiš kašičicom i izvadiš celu smokvu.

Nikakva kaša nije dolazila u obzir.

Bakin recept nije imao filozofiju

Za kilogram smokava potrebno je:

  • 1 kg zrelih, čvrstih smokava
  • 1 kg šećera
  • oko 200 ml vode
  • 1 limun
  • vanilin šećer po želji

Smokve se pažljivo operu i odstrane im se peteljke. Nema gnječenja, nema grubog prevrtanja od početka se s njima postupa pažljivo.

U široku šerpu sipaju se šećer i voda i kuva se dok se ne dobije sirup. Kada provri, smokve se pažljivo spuštaju unutra.

I onda dolazi ono najvažnije.

Varjača ne prilazi šerpi

Sećam se da mi je upravo to bilo čudno – baka slatko nije mešala.

Nema zavlačenja varjače među smokve i okretanja kao kada kuvate ručak. Smokve bi se tako raspale za čas.

Umesto toga, uhvatila bi šerpu za ručke i samo je lagano protresla.

Levo-desno, tek toliko da sirup prođe svuda između plodova.

To je onaj stari trik naših baka koji danas zvuči gotovo smešno jednostavno, a pravi ogromnu razliku. Ako želite cele smokve u tegli, ne mešajte ih kašikom.

A onda zamiriše limun

Pred kraj kuvanja dolazi limun isečen na kolutove.

Taj miris mi je možda ostao u sećanju više od svega, smokve, šećer i limun koji se zajedno kuvaju. Tek tada cela kuća zna da se sprema slatko.

Limun nije tu samo zbog mirisa. Njegova blaga kiselost preseče jaku slatkoću sirupa, a kolutovi u tegli izgledaju prelepo.

Ko voli, može da doda i vanilin šećer, mada meni je ona najjednostavnija verzija i dalje najbolja.

Nemojte da čekate da sirup postane „beton“

Još jedna greška se lako napravi, slatko se prekuva.

Gledate sirup i čini vam se: „Ma još je redak, neka kuva još malo.“

A onda se ohladi i možete maltene nožem da ga sečete.

Sirup se dodatno zgušnjava dok se hladi, zato šerpu treba skloniti sa vatre dok vam deluje za nijansu ređi nego što biste želeli.

Kada se ohladi, dobiće onu lepu gustinu i ćilibarnu boju koju pamtimo iz starih tegli.

I zna se kako se slatko iznosi

Danas bismo verovatno stavili dve smokve preko sladoleda, palačinki ili nekog modernog deserta. Može, naravno.

Ali meni to nije to.

Kod bake Nade slatko se iznosilo kako se nekada iznosilo gostu, mala tacna, kašičica slatka i čaša hladne vode. Posle može kafa.

Jedna smokva, eventualno dve. Niko nije seo sa teglom ispred sebe i jeo slatko kao džem.

I možda baš zato danas jedna kašičica ima ukus čitavog detinjstva.

Godinama kasnije probala sam slatko od raznog voća i svako ima nešto svoje. Ali džaba.

Za mene je slatko i dalje samo ono od smokava. Bakino.

I kad god otvorim teglu, makar na trenutak imam osećaj da će se odnekud čuti:

„Nemoj varjačom, raspasće ti se smokve.“