Lupus antikoagulant (LAC) zvuči kao nešto što sprečava zgrušavanje krvi, no istina je potpuno suprotna i upravo u tom paradoksu leži njegova opasnost. Reč je o autoantitelima, tačnije vrsti antifosfolipidnih antitela, koja imunološki sistem pogrešno proizvodi protiv vlastitih ćelija, ciljajući fosfolipide ključne za normalan proces koagulacije. Naziv potiče iz laboratorijskih uslova, gde ova antitela u epruveti zaista produžuju vreme zgrušavanja. Međutim, unutar krvnih sudova, njihov učinak je dijametralno suprotan – ona podstiču stvaranje krvnih ugrušaka (tromboze) i predstavljaju ozbiljan rizik za zdravlje. Iako su prvi put otkrivena kod pacijenata sa sistemskim eritemskim lupusom, važno je naglasiti da njihova prisutnost ne znači nužno da osoba boluje od lupusa.

Kada se ugrušak pojavi “iz vedra neba”

Lekari, najčešće hematolozi, reumatolozi ili neurolozi, posumnjaće na prisutnost lupus antikoagulanta kada se pacijent suoči s neobjašnjivom trombozom, posebno u mlađem životnom dobu. To uključuje stanja poput duboke venske tromboze, najčešće u nogama, ili plućne embolije, koja nastaje kada se ugrušak otkine i krvotokom dospe u pluća. Poseban oprez nalažu i arterijske tromboze, koje mogu uzrokovati moždani ili srčani udar kod osoba koje nemaju klasične faktore rizika poput visokog pritiska, dijabetesa ili povišenih masnoća. U svim tim slučajevima, kada se ugrušak pojavi “iz vedra neba”, testiranje na LAC postaje jedan od temeljnih koraka u dijagnostičkoj obradi kako bi se utvrdio skriveni uzrok poremećaja zgrušavanja.

Druga velika grupa pacijenata kojima se preporučuje ova pretraga su žene s reproduktivnim problemima, zbog čega je ginekolozima ovaj test izuzetno važan. Prisutnost lupus antikoagulanta jedan je od vodećih izlečivih uzroka ponavljajućih spontanih pobačaja. Prema smernicama, testiranje se obično sprovodi nakon tri ili više uzastopna gubitka trudnoće u prvom tromesečju ili nakon jednog gubitka morfološki normalnog ploda nakon desete nedelje trudnoće. Osim toga, LAC se povezuje i s drugim ozbiljnim komplikacijama u trudnoći, kao što su teški oblici preeklampsije, zastoj u rastu ploda ili prevremeni porođaj, a sve zbog toga što antitela mogu narušiti funkciju posteljice i protok krvi prema detetu.

Ponekad će vas lekar uputiti na testiranje i ako rutinski test koagulacije, poznat kao aktivirano parcijalno tromboplastinsko vreme (aPTT), pokaže neobjašnjivo produžen rezultat koji nije povezan s krvarenjem ili uzimanjem lekova. Test na LAC ključan je i kao jedan od tri glavna laboratorijska kriterijuma za postavljanje dijagnoze antifosfolipidnog sindroma (APS), ozbiljnog autoimunog stanja koje karakterišu tromboze i/ili komplikacije u trudnoći. U tom slučaju pretraga se radi zajedno s testovima na antikardiolipinska antitela i anti-beta2-glikoprotein I antitela. Potvrda njihove prisutnosti pomaže u razumevanju celokupne kliničke slike i proceni rizika za pacijenta.

Kako izgleda pretraga i zašto je važno ponavljanje?

Sama pretraga za pacijenta je vrlo jednostavna i uključuje klasično vađenje krvi iz vene, za koje nije potrebna posebna priprema poput gladovanja. Ipak, postoji jedan izuzetno važan preduslov: pacijent ne sme biti na antikoagulantnoj terapiji. Lekovi za razređivanje krvi direktno utiču na testove zgrušavanja i mogu dati lažno pozitivan rezultat. Zbog toga se testiranje mora sprovesti ili pre uvođenja terapije ili nakon privremenog prekida, o čemu odluku donosi isključivo lekar. Laboratorijska analiza je složena i sastoji se od niza koraka; početnog probirnog testa (poput dRVVT-a, koji koristi otrov Russellove poskoka), a zatim, ako je on pozitivan, i potvrdnih testova kojima se dokazuje da je za poremećaj zgrušavanja odgovoran upravo specifični inhibitor, a ne manjak nekog faktora zgrušavanja.

Jedan pozitivan nalaz lupus antikoagulanta nije dovoljan za postavljanje konačne dijagnoze. Naime, ova antitela mogu se pojaviti i privremeno, kao reakcija na neku infekciju, upalno stanje ili kao nuspojava određenih lekova. Kako bi se dokazalo da je njihova prisutnost trajna i klinički značajna, što je uslov za dijagnozu antifosfolipidnog sindroma, test se mora ponoviti. Prema međunarodnim smernicama, ponovno testiranje sprovodi se nakon najmanje dvanaest nedelja. Ako je i drugi nalaz pozitivan, smatra se da su antitela trajno prisutna, što lekaru daje jasan signal za planiranje dugoročnog lečenja i praćenja. Ovaj vremenski razmak ključan je kako bi se izbegle pogrešne dijagnoze i nepotrebno uvođenje doživotne terapije, navodi PubMed Central. 

Video: