Čula sam od komšinice, a ona od svoje strine – i verujte, kad vidite njihovu baštu, sve vam bude jasno. Paradajz kod njih uvek bujan, plodovi krupni, nema pucanja, nema bolesti… kao iz kataloga.

Kaže ona – nije do sorte, nego do načina sadnje.

„Nemoj nikad da ga sadiš plitko“, pričala joj je strina. „Paradajz voli da bude zakopan, skoro kao da ga sakriješ u zemlju.“

I stvarno, umesto da sadnicu samo ubace u rupu, one skidaju donje listove i sade ga mnogo dublje nego što je bio u saksiji. Nekad ga čak i malo polože u zemlju, pa zatrpaju kao da ga ušuškavaju.

„Ne brini, sam će on da se ispravi ka suncu“, govorila je.

I tu je cela fora – iz stabljike koja je pod zemljom izraste dodatno korenje, pa biljka postane jača, otpornija i daje više plodova.

Još jedna stvar koju su mi rekle – zemlja mora da bude dobra pre sadnje. One ubace kompost i lepo pripreme sve unapred, jer paradajz ne voli da ga kasnije „spašavaš“ đubrivom.

I još nešto zanimljivo – ne sade ga gde stignu. Kažu da ne ide uz krompir, kupus i kukuruz, jer tu odmah kreću problemi.

Rezultat? Paradajz im rađa od ranog leta pa sve do kasne jeseni, bez muke i bez hemije.

Eto, nekad najbolji saveti ne dolaze iz knjiga – nego iz komšiluka.