Jovanka iz Novog Sada godinama je živela kao podstanarka kod starijeg gospodina kog je doživljavala kao člana porodice. Međutim, sve u šta je verovala promenilo se jedne noći koju nikada neće zaboraviti - poverenje su zamenili nelagodnost i strah.

Kao mlada majka uselila se u kuću "čika" Jove i s vremenom su izgradili odnos pun poštovanja.

„Bio je tih i pristojan, uvek spreman da pomogne. Nikada nije ulazio bez kucanja, nikada nije prelazio granicu. Zvao me ‘ćerko’, ja njega ‘čika Jovo’. Vremenom sam ga počela poštovati kao oca“, ispričala je Jovanka.

Neočekivan prizor na vratima

Godine su prolazile bez problema. Njena ćerka je odrasla i odselila se, a Jovanka je ostala u uverenju da živi u sigurnom i poznatom okruženju. Međutim, jedne večeri sve se promenilo.

Spavala je kada ju je probudilo tiho kucanje na vratima. Pomislila je da je Jovi pozlilo, pa je bez razmišljanja otvorila. Prizor koji je ugledala zauvek joj se urezao u pamćenje – Jova je stajao ispred nje samo u donjem vešu.

„Stajao je i gledao me drugačije nego inače. Tiho mi je rekao: ‘Znam da si sama… da ti treba neko’. U tom trenutku mi se svet srušio.“

„On u tome ne vidi ništa loše“

U šoku, zalupila je vrata i zaključala se. Celu noć nije spavala, pokušavajući da shvati kako je moguće da se čovek kome je verovala ponaša na takav način.

Sledećeg jutra usledio je novi šok – čika Jova se ponašao kao da se ništa nije dogodilo.

„Sreo me je u hodniku i rekao: ‘Dobro jutro, Jovanka’, kao i svakog dana. To me je dotuklo. Shvatila sam da on u tome ne vidi ništa loše.“

Odluka bez reči

Nekoliko dana je razmišljala šta da uradi, a onda je donela odluku – otišla je. Bez rasprave i objašnjenja, tiho je pronašla novi stan i napustila dom u kojem je provela 22 godine.

O svemu je dugo ćutala.

„Takve stvari žene često zadrže za sebe. Ne zato što žele, već zato što ne znaju kome da se obrate, a da ne budu osuđene.“

Danas kaže da ju je najviše pogodila izdaja poverenja.

„Nije to bio nepoznat čovek. To je bio neko kome sam verovala. Posle te noći više nikada nisam gledala ljude istim očima – ne zbog straha, već zbog spoznaje koliko neko može da se promeni… ili koliko ga zapravo nikada niste ni poznavali.“