Božićna pšenica jedan je od najprepoznatljivijih simbola božićnih praznika u srpskoj tradiciji. Seje se na Svetu Varvaru ili Svetog Nikolu i do Božića stoji na stolu kao znak života, napretka i novog početka. Njena uloga nije magijska, već duboko simbolična – ona podseća na Hristovo rođenje i obnovu života.

Kada prođe Božić, mnogi se zapitaju šta bi trebalo uraditi sa božićnom pšenicom. Prema starom narodnom običaju i crkvenom učenju, pšenica se ne baca u smeće, već se sa poštovanjem vraća prirodi, jer je i ona njen dar.

Najčešće se daje pticama, kao čin dobrote i zahvalnosti. U dvorištima se može prosuti ispod drveta, u bašti ili na zemlju, dok se u seoskim domaćinstvima često daje stoci ili živini. Neki običaji nalažu da se pšenica zadrži još koji dan posle Božića, a potom se na isti način vrati prirodi.

Ako je božićna pšenica bila osveštana, sa njom treba postupati još pažljivije. Takve stvari nemaju mesto u otpadu, ali nema ni potrebe da se čuvaju tokom cele godine „za sreću“. Suština običaja nije u zadržavanju predmeta, već u poštovanju njihovog značenja.

Običaj vezan za božićnu pšenicu završava se tiho i jednostavno – bez sujeverja, ali sa zahvalnošću. Kao i badnjak, pšenica ima svoju simboliku, ali ona sama po sebi ne čuva dom. Dom čuvaju vera, mir i zajedništvo u porodici.

Božićna pšenica nas podseća da praznici ne žive u predmetima, već u smislu koji im dajemo i u načinu na koji ih živimo.