Roditelj traži savete kako da se nosi sa ,,oslabljujućim” strahom svog sina.

Autor je u objavi na Reditovom forumu za roditeljstvo podelio da njegov sin, koji ima skoro 9 godina, ima strah od mraka koji se samo pogoršava.

„Ne želi da ide na spavanje niti da zaspi osim ako je roditelj s njim u sobi. Još uvek koristi pelene jer se plaši da noću ode do toaleta“, objasnio je. „Ako se probudi noću, potrči do naše sobe i moli i plače da ne mora da se vrati u svoju sobu.“

Autor je nastavio da deli različite metode koje su koristili kako bi pokušali da pomognu svom sinu da prevaziđe strah.

„Kupili smo dečje knjige o tome kako je u redu plašiti se mraka“, podelio je. „Osvetljavali smo njegovu sobu, hodnik i kupatilo koliko smo mogli, a da i dalje bude dovoljno mračno za spavanje. Pokazivali smo saosećanje prema njegovom strahu, ali nismo potvrđivali postojanje čudovišta niti bilo kog racionalnog razloga za strah.“

Autor je završio svoju objavu pitajući da li zajednica na Reditu može da im ponudi još neke predloge za sledeće korake sa njihovim sinom. Mnogi korisnici su se uključili i delili korisne savete o tome kako se nositi sa ovakvom situacijom.

Saveti

Jedan komentator je predložio da bi bilo dobro zakazati termin kod dečijeg psihologa, dodajući nekoliko drugih načina kako postepeno izlagati dečaka mraku.

„Dečiji psiholog bi bio dobar,“ započeli su. „U međuvremenu bi moglo pomoći da bolje razumete kako anksioznost funkcioniše i kako izbegavanje može pogoršati stvari. Mogli biste da radite zajedno sa njim i osmislite veoma male korake kako biste ga postepeno izlagali mraku.“

„Na primer, možda kasno popodne sedite zajedno u polumraku pet minuta i pričate viceve,“ dodali su. „Ideja je da postepeno napredujete i da shvati da to može da uradi. Nemojte dozvoliti da to preraste u viku i borbu, pa definitivno radite zajedno sa njim na idejama.“

Drugi komentator se složio da dečiji psiholog može pomoći, priznajući da je ova situacija zaista teška.

„To je zaista teško! Kada je strah ovako intenzivan i ometa san i osnovne rutine, to nije više samo normalna dečija briga, već više anksioznost, čak i ako ne postoji jasan okidač,“ napisali su. „Dečiji psiholog (ili pedijatar kao prvi korak) bio bi ovde vrlo prikladan i može mu pomoći da nauči alate kako da se oseća sigurno i razvije nezavisnost noću.“

 

Bonus video: