Mnogi misle da je za dobar paradajz dovoljno samo redovno zalivanje, ali oni koji ga godinama uspešno uzgajaju tvrde da je mnogo važnije kako i u koje vreme se biljka zaliva. Upravo tu, kažu iskusni baštovani iz Turske, nastaje najveća razlika između prosečnog paradajza i onog koji miriše na pravo leto.

Kada paradajz počne da formira plodove, biljka ulazi u najosetljiviji period razvoja. Tada joj je potrebno mnogo više pažnje nego na početku rasta. Ako zemlja često bude potpuno suva, pa se zatim naglo natopi vodom, plodovi lako pucaju, gube ukus i ostaju tvrdi iznutra.

Zato Turci imaju jednostavno pravilo – paradajz ne sme da “doživljava šokove”.

Najčešće ga zalivaju rano ujutru, dok zemlja još nije vrela od sunca. Tako vlaga sporije isparava, a koren stigne da upije dovoljno vode pre velikih dnevnih temperatura. Tokom leta izbegavaju zalivanje uveče, jer tada vlaga ostaje dugo na zemlji i povećava rizik od bolesti i truljenja.

Posebno vode računa da voda nikada ne ide preko listova. Umesto prskanja cele biljke, voda se sipa direktno oko korena. Na taj način lišće ostaje suvo, a paradajz je otporniji na gljivice i fleke koje se često pojavljuju tokom sparnih dana.

Jedna od stvari koju mnogi turski baštovani rade jeste takozvano dubinsko zalivanje. Umesto da svaki dan površinski kvase zemlju, oni ređe zalivaju, ali obilnije, kako bi voda stigla dublje do korena. Tako koren raste snažnije i biljka mnogo bolje podnosi vrućine.

Uz to često stavljaju slamu, suvu travu ili sitno lišće oko stabljike paradajza. Taj sloj čuva vlagu u zemlji i sprečava brzo isušivanje. Zemlja ostaje rastresita, a plodovi ravnomerno sazrevaju i budu mesnatiji.

Iskusni uzgajivači kažu da upravo u toj ravnoteži leži tajna dobrog paradajza – ni previše vode, ni premalo. Kada biljka stalno ima ujednačenu vlagu, paradajz razvija više prirodnih šećera, pa ukus bude bogatiji i slađi.

Zato nije slučajno što mnogi tvrde da domaći paradajz iz dobrih bašti ima miris i ukus koji se danas retko nalazi u prodavnici.