Toalet papir je decenijama bio gotovo nezamenljiv deo lične higijene, ali se navike polako menjaju. Sve češće se govori o njegovom uticaju na životnu sredinu, a nova istraživanja dovode u pitanje i neke alternative koje su donedavno važile za ekološki prihvatljivije. Prema analizi o kojoj piše portal Ecoticias, bambusov toalet papir proizveden u Kini može imati čak veći ugljenični otisak od klasičnog papira od drveta proizvedenog u Sjedinjenim Američkim Državama.

Istovremeno, sve veći broj domaćinstava – kako u regionu, tako i širom sveta – počinje da razmatra radikalnija rešenja: smanjenje upotrebe papira ili čak potpuno odustajanje od njega uz pomoć bidea i pranja vodom. Pitanje više nije samo higijensko, već i ekološko. Ako želimo da sačuvamo šume, smanjimo emisije štetnih gasova i izbegnemo probleme u kanalizacionom sistemu, postavlja se pitanje koja metoda čišćenja ima najmanji uticaj na okolinu.

Odgovor pokušava da pruži istraživanje naučnika sa Univerziteta Severne Karoline, koji su analizirali životni ciklus različitih vrsta toalet papira. Upoređivali su klasični papir napravljen od pulpe eukaliptusa iz Brazila i mekog drveta iz Kanade, koji se prerađuje u SAD, sa bambusovim papirom proizvedenim u Kini i transportovanim preko okeana.

Rezultati pokazuju da proizvodnja jedne tone standardnog toalet papira od drveta stvara oko 1.824 kilograma CO₂, dok bambusov papir proizveden u Kini i dopremljen u SAD dostiže oko 2.400 kilograma CO₂ za istu količinu proizvoda. Još veće emisije imaju takozvani premium, izuzetno mekani papiri, jer zahtevaju energetski intenzivniji proces sušenja.

Tehnologija proizvodnje igra ključnu ulogu

Stručnjaci ističu da problem nije sam bambus, već način na koji se proizvodi. Veliki deo kineske papirne industrije i dalje koristi ugalj i druga fosilna goriva za proizvodnju pare i sušenje papira. Nasuprot tome, fabrike u Kanadi i Brazilu u većoj meri koriste biomasu i čistije izvore energije, poput hidroelektrana.

Kada bi se bambusov papir proizvodio uz upotrebu čistijih izvora energije, njegov ugljenični otisak mogao bi biti znatno manji i uporediv sa papirima od drveta. Drugim rečima, presudnu ulogu imaju tehnologija proizvodnje i izvor energije, a ne samo vrsta vlakana.

Voda kao alternativa papiru

Ipak, mnogi stručnjaci smatraju da zamena jedne vrste papira drugom možda nije dugoročno rešenje. Globalna proizvodnja toalet papira svakodnevno troši desetine hiljada stabala, a potrošnja je posebno velika u razvijenim zemljama.

Zbog toga sve više ljudi prelazi na korišćenje vode. U mnogim delovima Azije i južne Evrope voda je već dugo osnovni način održavanja higijene. Bidei, WC šolje sa ugrađenim mlaznicama ili ručne prskalice postali su standard u mnogim domovima, dok se papir koristi minimalno – uglavnom samo za sušenje.

Za manje kupatila danas postoje i jednostavna rešenja poput kompaktnih dodataka za bide ili ručnih prskalica koje se lako povezuju na postojeću vodovodnu instalaciju. Blagi mlaz vode uklanja nečistoće efikasnije od suvog papira, a nakon ispiranja dovoljno je osušiti se malim peškirom ili vrlo malom količinom papira.

Stručnjaci upozoravaju i na vlažne maramice koje mnogi koriste za dodatni osećaj svežine. Iako se često reklamiraju kao bezbedne za bacanje u WC šolju, one se sporo razgrađuju, često sadrže sintetička vlakna i mogu izazvati ozbiljna začepljenja u kanalizacionim sistemima. Zbog toga ih je, uprkos oznakama na pakovanju, najbolje bacati u kantu za otpad, a ne u toalet.