Ljubav ne pita ni za granice, ni za naciju, a očigledno ni za veru. Jedna žena je to naučila na teži način kada je odlučila da se uda za Turčina, iako njeni roditelji njen izbor nikako nisu mogli da prihvate. Kako je ispričala, potiče iz veoma religiozne porodice, a i sama je vernica. Kada je saopštila da će život provesti sa muškarcem druge vere, njeni roditelji nisu bili nimalo oduševljeni.

Ona ipak nije odustala. Udala se, preselila kod supruga i sa njim dobila dvoje dece. Kaže da su napravili lep život, ali je ostala jedna velika rana, dugo nije viđala svoju porodicu.

A onda je upravo njen muž rekao da tako više ne treba.

Insistirao je da uzmu decu i odu kod njenih roditelja.

Susret je bio sve samo ne običan. Baka i deka tada su prvi put videli svoje unuke, ali i čoveka zbog kojeg su se toliko protivili ćerkinoj odluci.

Po njenim rečima, upravo je taj susret srušio mnoge predrasude. Kada su upoznali zeta i videli njegov odnos prema njihovoj ćerki, shvatili su da je voli i poštuje.

Ipak, postoji jedna stvar zbog koje joj je žao. Volela bi da su mogli da se venčaju u crkvi. Sa druge strane, kaže da njen suprug ne pokušava da joj oduzme ono u čemu je odrasla čak joj je rekao da, ukoliko želi, može da krsti njihovu decu.

Upravo je tu, možda, i cela poenta ove stare ispovesti. Njeni roditelji su godinama gledali njegovu veru i poreklo, a tek kada su ga upoznali, videli su čoveka sa kojim njihova ćerka gradi porodicu.