Postoji jedan trenutak tokom leta kada tikvice prestanu da budu povrće i postanu, životna okolnost.

Prvo vam komšija donese dve.

Vi se obradujete.

„Jao, domaće! Hvala, baš ste divni.“

Sutradan stignu još dve.

Pa još tri.

Pa jedna ogromna, veličine deteta od četiri godine.

I tako se jednog avgustovskog jutra zateknete kako stojite iza zavese, virite kroz prozor i čekate da komšija prođe, samo da vas ne vidi i ne vikne ono kobno:

„Komšinice, imam nešto za vas!“

Naravno da ima.

Tikvice.

U početku vam je slatko, posle počinje panika

Svi znamo taj tip komšije. Vredan, fin, vrt mu izgleda kao iz kataloga, paradajz mu crveni kao na reklami, krastavci pravi kao pod konac, a tikvice…

Tikvice su mu očigledno preuzele posed.

Čovek ih više ne bere. On ih distribuira.

Po komšiluku.

Sistematski.

Jedna komšinica je lepo opisala situaciju: prvo su tikvice pekli, pa pohovali, pa pravili čorbu, pitu, pljeskavice, punili ih mesom, rendali u salatu, gurali u zamrzivač…

U jednom trenutku pokušali su čak i psu da podvale komadić.

Pas ih je, kaže, samo pogledao.

Onim pogledom:

„Nemojte i mene u ovo.“

Najgore je što ne možete ni da ih bacite

Jer kako da bacite?

Komšija ih je gajio.

Zalivao.

Čuvao.

Možda im čak i pričao.

I sad vi da njegovu tikvicu, njegov ponos, njegovu baštovansku bebu, spustite u kantu?

Ne ide.

A opet, frižider pun. Terasa puna. Jedna stoji na kuhinjskom elementu i već ste počeli da je doživljavate kao člana porodice.

Tu već nastupa prava diplomatska kriza.

Kako se rešiti tikvica, a da ne izgubite komšiju?

Prva taktika: Vratite mu tikvicu ali prerušenu

Ovo je možda najlukaviji metod.

Napravite pitu od tikvica, proje, slani rolat ili neki kolač sa tikvicama i odnesite pola komšiji.

Kad vam sledeći put krene sa novom turama, samo se nasmejte i recite:

„Jao, hvala, ali još jedemo one vaše. Evo, čak sam vam i pitu donela.“

Poenta je jednostavna.

Njegove tikvice počinju da mu se vraćaju.

U drugom obliku.

Kad treći put dobije svoju tikvicu nazad, ali u tepsiji, možda shvati poruku.

Druga taktika: Nosite ih na posao

Ovo je genijalno jer uvek postoji neko ko živi u stanu, nema baštu i domaća tikvica mu zvuči kao luksuz.

Ponesete dve-tri na posao i ostavite ih u kuhinji uz ceduljicu:

„Domaće, uzmite slobodno.“

Videćete koliko brzo nestaju.

Ljudi koji imaju baštu ne razumeju koliko neko ko nema ni balkon ume da se obraduje domaćoj tikvici.

Tako vi rešite problem, kolege dobiju ručak, a komšija i dalje živi u uverenju da njegovo povrće usrećuje čovečanstvo.

Svi zadovoljni.

Treća taktika: Ljubazno priznajte poraz

Ako čovek ni posle pita, mafina, proje i kolega iz računovodstva ne odustaje, ostaje samo istina.

Ali nežno.

Ne:

„Čoveče, dosta više tikvica!“

Nego:

„Komšija, stvarno su vam predivne, ali mi više ne možemo. Tikvice su nam već i u snovima.“

Pa se nasmejete.

Ponudite kafu.

Promenite temu.

Dobar komšija će razumeti.

A ako ne razume, sledeći put ipak spustite roletnu.

Jer tikvice leti imaju jednu osobinu

Ko ih je makar jednom gajio, zna: posadite dve biljke i do avgusta imate osećaj da vodite poljoprivredno gazdinstvo.

Okrenete leđa - nova tikvica.

Odete na vikend - tri ogromne.

Ne pogledate ih dva dana, jedna narasla kao bejzbol palica.

Zato su u ovo doba godine pune Fejsbuk grupe, kancelarije, gepeci i komšijske kese.

I možda je najbolje da to prihvatimo kao deo leta.

Neko deli šljive.

Neko paradajz.

Neko jabuke.

A neko tikvice.

Mnogo tikvica.

Previše tikvica.

Samo budite spremni , kad prođe avgust i konačno pomislite da je gotovo, možda će komšija već doći sa novom kesom i rečenicom:

„Imam malo domaćih jabuka, da vam donesem?“