Čitateljka Marija nam se požalila na problem koji ima s majkom koja je od pre nekoliko meseci počela da se meša u način na koji Marija i njen suprug raspolažu novcem.
Muž i ja naizgled imamo sve – stabilan brak, odraslu decu, rešeno stambeno pitanje, dobro zarađujemo za današnje uslove. Nikada nismo živeli iznad svojih mogućnosti, niti smo ikada pozajmljivali novac, pa nismo tražili pomoć ni od mojih i njegovih roditelja. Ali bez obzira na sve to, već mesecima se borim s nečim što nisam očekivala, ne sa dugovima, već sa nečijom radoznalošću. Ta osoba je moja majka.
Moja mama nam je narušila mir
Nakon više od dve decenije braka i samostalnog života, našla sam se u situaciji u kojoj odjednom moram da pravdam svaki dinar koji zaradimo i potrošimo muž i ja. I to ne pred poreznicima, već pred sopstvenom majkom.
Moj muž i ja smo u pedesetim godinama, iza nas su decenije rada, ulaganja, odricanja i, hvala Bogu, sami smo uspeli da izgradimo sve što imamo – jednu malu porodičnu firmu. Imamo odraslu decu i, reklo bi se, konačno malo mira. A onda, potpuno neočekivano, mir nam je narušila moja mama i njena iznenadna opsesija našim novcem.
Shutterstock
Otac mi je preminuo pre godinu dana i od tada se nešto promenilo u mami. Postala je napetija, više se vezala za mene, što je sasvim razumljivo. Međutim, ta bliskost je uzela čudan pravac. Počela je sve češće da me pita: “A koliko vi zarađujete u firmi?“, „Koliko trošite mesečno?”, „Zar ne misliš da se razbacujete?“, „Mogli biste malo da prištedite“... Isprva sam se smeškala, pokušavala da promenim temu, ali nije odustajala.
To se tiče samo mene i mog muža
Ponavljala sam joj više puta da nismo od njih nikada tražili novac, ni pomoć, ni savet. Nikada. Ni od bilo koga. Vodili smo računa o svakom dinaru, štedeli kad je trebalo, trošili kad smo mogli. I sve to, iskreno, smatram isključivo privatnim stvarima koje se tiču samo mog muža i mene.
Ali ona to ne vidi tako. Kaže: “Ako smo bliske, moraš da mi kažeš sve što te pitam.” A ja se pitam da li svoje prijateljice tako propituje o platama njihovih muževa da bi bile “bliske”? Ili je to rezervisano samo za mene?
Shutterstock
Počela sam da joj dajem izmišljene cifre. Ispočetka mi je to delovalo kao lakši izlaz – da je ućutkam kako bi prestala da mi dosađuje. Ali nije prestala. Nije joj bilo dovoljno. Svaki razgovor je ponovo skretao na to koliko zarađujemo, koliko imamo ušteđevine, šta planiramo s tim parama, na šta trošimo.
Granice su važne čak i sa roditeljima
Kada sam sve to ispričala mužu, bio je zatečen. Predložio je nešto što meni nije palo na pamet – sledeći put kad postavi pitanje o novcu, da ga pozovem i da joj on, mirno i jasno, kaže: “Mi smo finansijski stabilni, da znaš ako brineš zbog toga. Ali nema potrebe. Ako ti treba novac, daćemo ti, ali nemoj više da brineš o našim finansijama.”
I znate šta? Tako je i bilo i to je bilo oslobađajuće. Mama me više nije pitala ništa u vezi sa tim. Mnogo sam srećna što sam to rešila, a da je ne povredim. Jer nije normalno da u pedesetim godinama objašnjavam majci gde su pare koje sama zarađujem, mada razumem da posle tatine smrti ima samo nas i da brine o nama.
Ne znam da li je to kontrola, nesigurnost ili samo pogrešan način da učestvuje u našem životu. Ali znam jedno – granice su važne, čak i kad su u pitanju roditelji.
Anketa:
Možda vas zanima…