U selu je skoro svako znao dedu Mijata. Bio je jedan od onih ljudi koji ne traže pažnju, ali je dobiju tišinom i smirenošću. Poslednjih pet godina živeo je sam, u maloj kući sa dvorištem koje je brižljivo obrađivao.

Uvek je govorio isto: da ima sina u Nemačkoj, da radi, da sređuje papire i da će doći čim bude mogao. I svake nedelje, bez izuzetka, Mijat bi sedeo na klupi ispred kuće — uredno obrijan, u čistoj košulji, kao da je baš taj dan poseban. Kao da je baš taj dan — dan dolaska.

Ali taj dan nikada nije došao.

Vremenom su komšije počele da sumnjaju. Tiho, uz kafu, govorili su da Mijat možda izmišlja. Niko nikada nije video da mu sin šalje novac, niko nije čuo da se javlja. Deda je živeo skromno, od bašte i poneke pomoći komšija. Nikada nije tražio više. Nije se žalio. Samo je čekao.

Sve se promenilo kada je pao i slomio kuk. Odvezli su ga u bolnicu, gde je proveo skoro mesec dana. Medicinske sestre su brzo primetile da stalno ponavlja isto: da jave njegovom sinu Marku, siguran da će doći po njega. Govorio je tiho, bez panike, sa verom čoveka koji još drži do obećanja.

Telefon nikada nije zazvonio zbog Marka.

Posle bolnice, Mijat je smešten u dom za stare. Dobio je čistu, toplu sobu, ali mu to nije mnogo značilo. Svakog dana gledao je kroz prozor, isto kao nekada sa klupe ispred kuće. Uveče bi, kad misli da ga niko ne vidi, izvadio iz džepa staru, izbledelu fotografiju — on i sin na sinovljevoj maturi. U tom pogledu nije bilo ljutnje. Samo tiha čežnja.

Jedina koja je primetila koliko ta tišina boli bila je mlada medicinska sestra Milena. Nije mogla da razume kako neko može tako da nestane iz života svog oca. Odlučila je da pokuša da pronađe sina.

Našla ga je na društvenim mrežama. Fotografije skupih automobila, putovanja, restorana, osmesi bez brige. Život u kome nije bilo tragova čekanja.

Kada je Mijat video slike, dugo je ćutao. A onda je samo rekao da mu je drago ako mu je sin dobro. Nije pitao zašto se ne javlja. Kao da je odgovor već odavno imao.

Nekoliko dana kasnije, zamolio je Milenu da ga odvede kod notara. Rekao je da nema više kome da ostavi ono malo što ima — kuću, plac, baštu, sve što je godinama gradio. Hteo je da ostane nekome ko je bio tu kada nije imao nikoga. U glasu nije bilo gorčine. Samo mir.

Mesec dana kasnije, Mijat je preminuo tiho, isto onako kako je i živeo.

Kada je Marko obavešten o smrti, pojavio se tek posle deset dana. Došao je sa papirima, očekujući ono što je smatrao svojim. Nije pitao kako je otac proveo poslednje dane. Nije pitao da li je patio.

Kada mu je notar pročitao testament, ostao je bez reči. Sve je bilo ostavljeno Mileni. Kuća, zemlja, uspomene. Devojci koja nije bila krv, ali je bila prisutna.

Na izlazu je samo promrmljao da ga je otac, navodno, zaboravio dok je bio mali. Zatim je seo u automobil i otišao — bez da je ikada posetio očev grob.