Ipak, mnogi od tih rituala danas su zapostavljeni ili gotovo zaboravljeni.

Jedan od takvih običaja odnosi se na Badnje veče i zabeležen je u knjizi „Mit i religija u Srba“ Veselina Čajkanovića, jednog od najvažnijih srpskih etnologa. On je posebno pisao o večeri za Badnje veče i simbolici hrane, naglašavajući da se deo jela obavezno odvaja za Krstovdan, što predstavlja važan, ali danas retko pominjan deo narodne tradicije.-

-Od jela mora se spremiti tucan pasulj, od koga se jedna kašika čuva za Krstovdan. Isto tako, neizostavni su i orasi, koji se jedu sami ili sa medom, ili se meću u pitu ili rezance. Za večerom mora biti i "božićnog" meda, koji se posle čuva kao lek. Najzad, u nekim krajevima (npr. u okolini Banjaluke, i u Banatu) obavezno je i jedenje ribe.

Veselin Čajkanović bio je jedan od prvih ljudi koji je sistematično proučavao običaje svog naroda, a zahvaljujući njegovom radu i danas poznajemo i čuvamo mnoge od tih tradicionalnih praksi.