Ne znam kada smo se dogovorili da su brak, deca i ljubavni život javna stvar, ali izgleda da je taj dogovor prošao bez mene.

Sretnem nekoga koga nisam videla godinama i, umesto: „Kako si, šta radiš, jesi li dobro?“, vrlo brzo stigne ono čuveno: „Jesi li se udala?“ Ako je odgovor ne, sledi pogled koji kao da kaže – dobro, a šta čekaš? Ako jesi u vezi, onda ide: „Pa kad će svadba?“ Ako si se udala, nema odmora: „A kad će deca?“ Ako imaš jedno dete: „Kad će drugo?“ Ako imaš dve ćerke: „A hoćete li probati za sina?“

Kao igrica u kojoj stalno postoji sledeći nivo koji, po nečijim merilima, moraš da pređeš.

I nije stvar samo u ljudima koje poznajemo. Danas ti potpuni stranac na društvenim mrežama bez problema napiše: „A što se ti još nisi udala?“ ili „Kako to da nemaš decu?“ Kao da me pita gde sam kupila haljinu.

E, pa nije isto.

Neko pita iz radoznalosti, ali ne zna šta se krije iza odgovora

Verujem da većina ljudi nema lošu nameru. Kod nas je to skoro postalo deo svakodnevnog razgovora. Neko pita zato što ne zna šta drugo da kaže, neko zato što je iskreno radoznao, a neko zato što i dalje veruje da život ima tačno utvrđen redosled: škola, posao, brak, dete, drugo dete, kredit, stan...

Samo što život retko ide tako uredno.

Kada nekoga pitate „Kad će dete?“, vi ne znate šta se nalazi iza tog pitanja.

Možda ta žena godinama pokušava da ostane trudna. Možda je upravo izgubila trudnoću i nikome nije rekla. Možda prolazi kroz lečenje. Možda njen partner ne želi decu. Možda ona ne želi decu. Možda nema partnera. Možda je upravo izašla iz veze koja ju je potpuno iscrpela.

A možda je, jednostavno, srećna baš tako kako živi.

I nijedan od tih odgovora nije nešto što duguje poznanici koju je srela ispred prodavnice.

Najviše me nervira ono „vreme ti je“

Posebna kategorija je rečenica: „Vreme ti je.“

Vreme mi je za šta?

Ko je napravio raspored?

Zašto bismo svi morali da završavamo iste stvari u istim godinama? Neko upozna ljubav svog života sa 22, neko sa 42, a neko sa 62. Neko sa 30 već ima troje dece, a neko tada prvi put shvati čime zapravo želi da se bavi.

Jedna osoba kupuje stan, druga daje otkaz i kreće ispočetka. Jedna se udaje, druga se razvodi i prvi put posle mnogo godina normalno diše. Neko se vraća roditeljima, neko odlazi na drugi kraj sveta. Neko postaje majka, a neko odluči da to nikada neće biti.

Ko je od njih zakasnio?

Po meni – niko.

Društvene mreže su nas dodatno ubedile da svi negde stižu pre nas

Otvorite Instagram i za deset minuta možete da steknete utisak da ste jedina osoba kojoj život nije „sređen“.

Jedna se verila na Maldivima, druga je trudna, treća je upravo kupila stan, četvrta slavi unapređenje, peta je na Santoriniju i izgleda kao da joj se u životu nikada nije pokvario ni bojler.

A vi sedite u kuhinji, pijete kafu i razmišljate šta ste pogrešno uradili.

Ništa.

Samo gledate tuđe najbolje trenutke i poredite ih sa sopstvenom svakodnevicom.

Ne vidite svađe pre fotografije, kredite iza ključeva novog stana, strahove iza objave o trudnoći, probleme iza porodične fotografije niti usamljenost koja ponekad postoji i u braku.

Vidimo rezultat. Ne vidimo cenu.

Brak nije potvrda da ste uspeli u životu

Ovo posebno želim da kažem ženama koje su godinama slušale da moraju da „nađu nekoga dok još mogu“.

Nisam manje vredna ako nisam udata. Nisam uspešnija ako jesam. Prsten nije diploma iz života.

Isto važi i za muškarce. I njih pitaju kada će da se „smire“, kada će da osnuju porodicu, kada će konačno da odrastu.

A možda je čovek sasvim odrastao i bez supruge i dvoje dece.

Mnogo mi je važnije pitanje: Jesi li dobro u životu koji živiš?

Jer možete imati brak, decu, kuću, automobil i fotografiju sa letovanja za koju svi napišu „divna porodica“, a da budete duboko nesrećni.

A možete živeti sami u 45. godini, imati nekoliko dobrih prijatelja, posao koji volite, mirnu kuću i nedeljom ručati kod majke – i biti sasvim zadovoljni svojim životom.

Ni deca nisu stavka koju treba „čekirati“

Posebno mi smeta kada se roditeljstvo predstavlja kao obavezna sledeća stanica.

„A kad ćete vi?“

„Šta čekate?“

„Videćeš kad dobiješ svoje.“

„Ko će ti sutra dodati čašu vode?“

Koliko samo velikih i intimnih stvari stane u nekoliko tako olako izgovorenih rečenica.

Roditeljstvo je ogromna životna odluka, a ne odgovor koji treba dati rodbini za slavskim stolom.

I možda bismo jednom mogli da prihvatimo da žena ne mora da objašnjava zašto nema dete. Kao što ne mora da objašnjava zašto ga ima jedno, troje ili petoro.

Umesto „kad ćeš“, pitaj me „kako si“

To je, zapravo, cela poenta.

Ako sretnem nekoga posle deset godina, volela bih da me pita:

„Kako si?“

„Jesi li srećna?“

„Kako ti ide?“

„Šta ima novo kod tebe?“

To su pitanja koja ostavljaju čoveku prostor da sam odluči šta želi da vam kaže.

Možda ću vam pričati o ljubavi. Možda o poslu. Možda o putovanju. Možda ću vam reći da mi je godina bila užasna. A možda ću samo reći: „Dobro sam.“

I to bi trebalo da bude dovoljno.

Niko od nas ne kasni na sopstveni život

Ovo bih volela da zapamti svako ko ponekad pogleda oko sebe i pomisli: „Svi su negde stigli, samo ja nisam.“

Niste zakasnili.

Život nije autobus za koji postoji poslednji polazak.

Ljudi se zaljubljuju posle razvoda. Menjaju posao sa 50. Sele se u drugi grad sa 60. Počinju ponovo nakon što su bili sigurni da je za njih sve završeno. Neki prvi put postanu roditelji kasnije nego što su planirali, neki otkriju da njihov srećan život uopšte ne izgleda onako kako su ga zamišljali sa 20 godina.

Planovi pucaju. Ljudi se menjaju. Želje se menjaju.

I možda je baš to normalan život.

Zato sam prestala da merim svoj život tuđim rokovima. Ne moram da budem tamo gde je neko drugi odlučio da bi „trebalo“ da budem.

Ako sam dobro, ako imam svoj mir, ljude koje volim i život u kojem se prepoznajem – meni je to sasvim dovoljno.

A kada sledeći put sretnemo nekoga koga dugo nismo videli, možda da preskočimo „Kad će svadba?“ i „Kad će beba?“.

Jedno obično „Kako si?“ mnogo je pristojnije.

A ponekad čoveku znači neuporedivo više.