Deset dana sam provela putujući kroz Irak – od Bagdad do Kurdistan – i ono što sam tamo videla potpuno je promenilo način na koji posmatram svakodnevni život žena.

Na prvi pogled, sve deluje kao još jedna bliskoistočna zemlja sa bogatom istorijom. Ali već posle nekoliko sati shvatite da pravila ovde nisu ista kao na Zapadu – posebno kada su u pitanju žene.

Gde su žene nestale sa ulica?

Ono što me je najviše šokiralo jeste činjenica da žene gotovo da ne viđate.

Šetate ulicom i svuda su muškarci – rade u prodavnicama, kuvaju, prodaju na pijaci, sede u kafićima. Žene su retke, a kada ih ima, gotovo nikada nisu same.

Uvek su uz nekog – oca, brata ili muža. Uveče je to još izraženije. Kao žena sa Zapada, navikla sam na slobodu kretanja, pa mi je ova slika delovala gotovo nestvarno.

I ono što je još zanimljivije – isto pravilo važi i u konzervativnijem delu Iraka, ali i u Kurdistanu, koji važi za moderniji i otvoreniji region.

Odeća – znak gde se nalazite

U jednom gradu žene su potpuno pokrivene – marama, crna abaja, spušten pogled.

Samo nekoliko kilometara dalje, druga slika – farmerke, šminka, opušteniji stil.

Najveći šok za mene nije bila razlika između severa i juga, već između susednih mesta. Kao da prelazite iz jednog sveta u drugi za svega par minuta vožnje.

Kao turistkinja, brzo naučite pravila: ništa usko, pokrivena ramena, duže pantalone. Ali postoji i nešto drugo – psihološki pritisak. Kada ste okruženi ženama koje nose maramu, prirodno poželite da se uklopite.

Brak nije stvar izbora

Na Zapadu brak povezujemo sa ljubavlju. Ovde je to mnogo više porodična odluka.

Roditelji često biraju partnera, a mladenci se jedva poznaju pre venčanja.

Prilikom prosidbe, mladoženja mora da obezbedi ozbiljnu sumu u zlatu – oko 25.000 dolara – koja pripada ženi i ostaje njena čak i u slučaju razvoda.

Pre braka ide se i na medicinsku proveru – krvne grupe i Rh faktor moraju biti kompatibilni. Ako nisu, brak se ne odobrava.

Potpisuje se i predbračni ugovor koji jasno definiše šta se dešava ako dođe do razvoda.

Svadba u dva čina

Venčanje ima dva dela.

Prvi je intiman – ceremonija u kući mlade, u crvenoj haljini, sa malim brojem gostiju. Nakon takozvane „noći kane“, brak se smatra zvaničnim.

Drugi deo je velika proslava – često sa stotinama, pa i hiljadama gostiju. Ono što me je iznenadilo jeste da roditelji mlade ponekad uopšte ne prisustvuju tom slavlju.

 

Ako par ne dobije dete u roku od godinu dana, porodica već počinje da vrši pritisak. Čak se otvoreno pominje mogućnost druge žene ili razvoda.

Razvod – borba koja traje

Razvod za žene nije jednostavan izlaz. Može da traje i do dve godine i često nosi ozbiljnu društvenu stigmu.

Sve zavisi od toga ko ga pokreće. Ako muž traži razvod – žena dobija ono što joj pripada. Ako je on bio neveran i postoje svedoci – opet ima prava.

Ali ako žena sama odluči da ode – često ostaje bez ičega.

Većina problema se ne rešava na sudu, već kod lokalnog verskog autoriteta.

Život pod istim krovom – ali ne svojim pravilima

Nakon venčanja, žena se seli kod muža. I tu počinje nova realnost.

Svekrva je ta koja vodi glavnu reč.

Snaja kuva, čisti, dočekuje goste. Ne izlazi sama bez dozvole. Ne suprotstavlja se. U početku – gotovo da nema pravo na svoje mišljenje.

Iako se formalno kaže da je muž glava porodice, u praksi mnoge odluke donosi njegova majka.

Privremeni brakovi – realnost o kojoj se retko priča

Postoje i tzv. privremeni brakovi, posebno u šiitskim zajednicama.

Muškarac koji ne može da izdržava drugu ženu trajno, sklapa vremenski ograničen odnos preko imama. To može trajati kratko ili dugo – sve se dogovara unapred.

Najčešće su u pitanju udovice ili razvedene žene koje nemaju drugu ekonomsku sigurnost.

Dom koji krije dva lica

Iračke kuće imaju zanimljivu strukturu.

Postoji prostor za goste – lepo uređen, reprezentativan. I postoji onaj pravi, privatni deo.

Čak postoje i dve kuhinje – jedna „lepa“, koja se pokazuje gostima, i druga, skrivena, gde se zapravo kuva.

U siromašnijim domovima postoji samo jedna, često vrlo skromna, sa plinskim bocama zbog nedostatka centralnog gasa.

Obrazovanje i životni put

Obavezno školovanje traje kratko – do četvrtog razreda.

Niko ne brani dalje školovanje, ali nema ni posebnog podsticaja.

Za mnoge žene, životni cilj ostaje brak. Karijera je retkost, a porodiljsko odsustvo traje svega dve nedelje.

Kao žena sa Zapada, iz Iraka sam ponela jedno snažno saznanje – da sloboda koju podrazumevamo kao normalnu zapravo nije svuda ista.

I da se svet menja od grada do grada, od ulice do ulice.

U Iraku, razlika između dva mesta udaljena svega nekoliko kilometara može značiti potpuno drugačiji život.