Mnoge osobine koje deca nasleđuju od očeva ne uočavaju se odmah po rođenju, već postaju vidljive tek kasnije, kako dete raste i sazreva. Iako u najranijem uzrastu često deluje da mališani više liče na majku, prava sličnost s ocem neretko se ispolji tokom detinjstva, adolescencije ili čak odraslog doba.

Razlog za to leži u genetici – pojedini geni ostaju „uspavani“ u ranim godinama i aktiviraju se tek pod uticajem rasta, hormona i fizičkog razvoja. Tako dete koje u početku nema mnogo očevih crta kasnije može da postane njegova prava kopija.

Jedna od prvih osobina koje se kasnije menjaju jeste struktura lica. Kako deca odrastaju, njihova koštana građa se formira, vilica postaje izraženija, nos dobija oblik, a crte lica često sve više podsećaju na očeve.

Kod kose, nasleđivanje se ne odnosi samo na boju, već i na gustinu, teksturu, način rasta i liniju kose. Ove osobine najčešće dolaze do izražaja u pubertetu, kada hormoni utiču na ciklus rasta.

Otac ima ključnu ulogu i u određivanju biološkog pola, ali se puni efekti toga vide tek kasnije kroz fizički razvoj, hormonalne promene i tipične obrasce rasta u adolescenciji.

Telesna građa i metabolizam takođe mogu snažno da liče na očev. Način na koji telo reaguje na ishranu, gradi mišiće ili skladišti masno tkivo često prati genetske obrasce sa očeve strane, čak i kada su životne navike različite.

Neke zdravstvene sklonosti ostaju skrivene godinama. Genetski faktori povezani sa srcem, metabolizmom ili regulacijom šećera mogu se ispoljiti tek u odraslom dobu, što objašnjava zašto je porodična zdravstvena istorija toliko važna.

Pored fizičkih osobina, deca mogu naslediti i emocionalne obrasce i temperament – način reagovanja na stres, nivo strpljenja ili sposobnost smirivanja često podsećaju na oca, iako okruženje ima veliku ulogu u oblikovanju ličnosti.

Na kraju, sličnost sa ocem najčešće raste s godinama. Genetika postavlja osnovu, ali tek razvoj, hormoni i životne okolnosti određuju kada će se koja osobina ispoljiti.