Do venčanja su ostala nešto više od dva meseca. Restoran je bio rezervisan, venčanica spremna, a moj verenik i ja smo sve češće pričali o životu nakon svadbe. Mislila sam da je pred nama miran period i da su jedine brige koje imamo spisak gostiju i poslednje pripreme.

Sa njegovim roditeljima sam imala sasvim korektan odnos. Buduća svekrva je često pitala kako napreduju pripreme, slala mi recepte i javljala se da vidi da li nam nešto treba. Ništa nije ukazivalo na to da će jedno obično porodično okupljanje promeniti način na koji gledam na svog verenika.

Sedeli smo za velikim stolom u vikendici i pričali o venčanju. Neko je pominjao tortu, neko muziku, sve je bilo opušteno.

A onda se njegova majka okrenula prema meni i rekla:

„Lena, dodaj mi salatu.“

Za stolom je odjednom nastala neprijatna tišina.

Svekrva je shvatila šta je rekla, brzo izgovorila moje pravo ime i pokušala da nastavi razgovor kao da se ništa nije dogodilo. Ali meni je pažnju privuklo nešto drugo - moj verenik je naglo promenio temu, dok je njegov otac spustio pogled u tanjir.

U prvi mah pomislila sam da je u pitanju običan lapsus. Ipak, nešto mi nije dalo mira. Ako je samo pogrešila ime, zašto je reakcija svih za stolom bila toliko čudna?

Nekoliko dana kasnije pitala sam verenika da li poznaje neku Lenu. Nasmejao se i rekao da je njegova majka verovatno pomešala sa komšinicom iz vikendice. Zvučalo je moguće, ali mi njegovo objašnjenje nekako nije leglo.

Od tog trenutka počela sam da primećujem sitnice koje ranije nisam dovodila u pitanje. Sve češće je izlazio na balkon kada bi razgovarao telefonom, ponekad bi otkazivao naše dogovore u poslednjem trenutku, a jednom me je zamolio da ne dolazim kod njega jer su mu roditelji navodno nenajavljeno svratili.

Kasnije sam saznala da tog dana njegovi roditelji uopšte nisu bili kod njega.

Onda je jednog dana, dok je bio pod tušem, njegov telefon zazvonio. Na ekranu se pojavila poruka:

„Reci mi iskreno, jesi li joj već rekao za mene?“

Tada sam shvatila da „Lena“ nije bilo slučajno izgovoreno ime.

Ispostavilo se da je moj verenik pre mene bio u ozbiljnoj vezi. Govorio mi je da je ta priča završena, ali istina je bila malo drugačija. Njegova bivša devojka se i dalje nadala pomirenju, a njegovi roditelji su je dobro poznavali i godinama smatrali delom porodice.

Najviše me nije zabolelo to što je imao prošlost. To sam mogla da razumem. Problem je bio što njihova veza nije bila završena onda kada mi je on rekao da jeste.

Nekoliko dana kasnije buduća svekrva me je pozvala da razgovaramo nasamo. Priznala mi je da je znala za sve i da je bila uverena da mi je njen sin odavno ispričao celu priču.

Tek kada je za stolom izgovorila Lenino ime, shvatila je da ja zapravo ništa ne znam.

Venčanje na kraju nismo otkazali, ali smo ga odložili za skoro šest meseci.

Tih šest meseci bilo je potrebno da ponovo naučimo da razgovaramo, budemo iskreni jedno prema drugom i pokušamo da vratimo poverenje koje je nestalo zbog jedne jedine rečenice.

Danas znam da problem nije bio u pogrešnom imenu.

Problem je bio u priči koja je stajala iza njega i koju su svi osim mene već znali.