Bez obzira na to da li ste odrasli u Srbiji, Španiji, Japanu ili Argentini, postoje neke uspomene iz detinjstva koje kao da povezuju ljude širom planete. Različite države, jezici i običaji nisu sprečili da mnogi od nas odrastaju uz gotovo identične male rituale i nestašluke.

Ko nije prošao kroz jorgan prebačen preko štrika za sušenje veša, zamišljajući da prolazi kroz tajni tunel?

Mnogi se sećaju i neodoljive potrebe da prstom cepkaju mušemu na stolu, uprkos upozorenjima roditelja da to ne rade. Tu je i neizostavno šutiranje školske torbe pune knjiga na putu do kuće, jer je posle časova delovala teže nego ikada.

Detinjstvo su činile upravo takve sitnice, igre koje niko nije planirao, navike koje su nastajale spontano i trenuci koji su delovali potpuno obično, a danas bude snažnu nostalgiju. Zanimljivo je da se, kada ljudi iz različitih krajeva sveta počnu prisećati detinjstva, iznova ispostavi da su mnoge od tih uspomena gotovo iste.

Možda su nam se životi odvijali na različitim kontinentima, ali male dečje radosti, nestašluci i radoznalost bili su univerzalni jezik koji svi razumemo.

Upravo zato ovakve priče bude osmeh i podsećaju nas da, uprkos svim razlikama, imamo mnogo više zajedničkog nego što mislimo.

detinjstvo