Kovid je otkrio lica ljudi, ko su junaci, a ko nisu, ko su oni koji ti uspeh ne praštaju, koji šire neistine, koji su spremni da ti zarad sitnih interesa ili ljubomore zariju nož u leđa. I sa ovim, pomalo gorkim naukom, dr Tatjana Adžić Vukičević nema ni najmanju dilemu. Kaže: "Da se ponovo rodim, opet bih sve isto uradila ili rekla".
SVAKA ŽENA TREBA DA ZNA

BAKLAVA ČIZKEJK Fenomenalna poslastica od koje će vam poći voda na usta, za sve prilike

NEODOLJIVI KOLAČ SA PISTAĆIMA Osvežavajući desert kao osmišljen za proleće, bićete oduševljeni

AJMOKAC SA SPANAĆEM I PILETINOM Rapsodija ukusa u svakom zalogaju, za ručak koji se pamti
- Prihvatila sam rukovodeće mesto u trenutku kada je Srbiji i njenim građanima to bilo najpotrebnije, i ma koliko mi je nekada bilo zaista teško, nekada neizdrživo, nikada se nisam pokajala. Svoj mirni i tihi uljuljkani život načelnika odeljenja sa 25 bolesnika zamenila sam vođenjem Koloseuma - Batajnice, kroz koju je prošlo 15.000 najbolesnijih ljudi - kaže dr Tatjana Adžić Vukičević za Novosti.
Svaki naredni talas epidemije je bio teži, a ovo je najveći strah dr Adžić koji je vezan za koronu.
- Strah od novog i nepoznatog. Svaki talas kovida razlikovao se od prethodnog, bio je teži, nosio veću smrtnost. Pitam se koliko će biti još takvih talasa do prestanka pandemije? To me plaši - kaže dr Adžić Vukičević.
U toku pandemije korona virusa doktorka je više puta pomislila "ja ne mogu više", a evo i u kojim trenucima.
- U kovid sistemu sam od 6. marta 2020, kada je u Klinici za pulmologiju legao prvi pacijent, tek došao sa skijanja iz Bugarske. Epidemija u Srbiji zvanično je proglašena 12. 3. 2020. Od tada sam više puta pomislila: "Ja ovo ne mogu više da radim, hoću li dočekati sutrašnji dan".
Kada lekare savlada nemoć, jer pacijentu više ništa ne može da pomogne, tada pomažu suze.
- Više puta sam plakala, i sama i sa kolegama: kada je preminuo otac moje studentkinje, čovek mojih godina, kada je preminula mlada apotekarka stara 20 godina, kao i mlada medicinska sestra iza koje je ostalo dvoje dece od šest i osam godina. Plakala sam zajedno sa majkom čija je ćerka mentalno retardirana, takođe mlada devojka, preminula prilikom samog ulaska u bolnicu. Držala sam ženu u naručju i plakala sa njom. Sećam se i deda Boška od 93 godine, koji je preminuo u trenu, a samo nekoliko minuta pre smrt mi je potpuno svesno rekao da je oženio praunuka od 37 godina - kaže dr Tatjana Adžić.
Pored trenutaka nemoći koji pokreću suze, i uspeh izaziva snažne emocije.
- Plakali smo i od sreće, naleta emocija, kada je neko uspešno ekstubiran, kada je otišao kući na svojim nogama i kada smo se posle Batajnice viđali na kontrolama - kaže dr Adžić.
A onda se dr Tatjana Adžić prisetila svog ulaska u crvenu zonu.
- Mnogo toga se promenilo. Ustajem jako rano, oko pet sati, pišem dnevne izveštaje, odlazim u Batajnicu, nekada se vozim i po sat i više u jednom smeru, dolazim kući u kasno posle podne ili veče. Spavam manje od pet sati. Nemam vremena za šetnje, kafe sa prijateljima, čitanje knjige, gledanje televizije, da idem u pozorište, bioskop. Praktično imam samo jedan slobodan dan, a to je dan rezervisan za pijacu, spremanje kuće, peglanje. Ponedeljkom radim kontrolne preglede u Klinici za pulmologiju, na fakultetu držim vežbe, praktične nastave - kaže dr Adžić za Novosti.
Goran Kovacevic
03.01.2022 08:25Doktorka... PROMENITE PROTOKOL i spasavajte ljude. Naredite da se ljudima koji su testirani pozitivno daju LEKOVI koji ce da sprece obostranu upalu pluca a ne paracetamol i savet : "Dodjite ako vam usta poplave i ne mozete da distete."