Postoje roditeljske greške koje dete može da razume tek kada odraste, ali neke ostavljaju mnogo dublji trag. Među njima je emocionalno ponižavanje – stalno kritikovanje, omalovažavanje, vređanje ili poruka detetu da nije dovoljno dobro.

Takvo ponašanje ne mora uvek da izgleda dramatično. Rečenice poput „Nikad ništa ne uradiš kako treba“, „Pogledaj kako druga deca mogu“ ili „Preosetljiv/a si“ mogu delovati kao obična kritika, ali ako se ponavljaju, dete može početi da ih prihvata kao sliku o sebi.

Istraživanja povezuju emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje u detinjstvu sa kasnijim problemima u odnosima, uključujući poteškoće sa poverenjem, regulacijom emocija i bliskošću.

Posebno je problematično kada dete nema osećaj da je kod kuće sigurno da pokaže emocije. Ako se tuga, strah ili ljutnja stalno ismevaju ili kažnjavaju, ono može naučiti da svoje emocije skriva umesto da ih razume i izražava.

Posledice mogu da se vide i mnogo kasnije. Jedno longitudinalno istraživanje pokazalo je da je grubo roditeljstvo tokom adolescencije povezano sa nižim samopoštovanjem i kasnijim problematičnim obrascima u partnerskim odnosima.

Odnos roditelja i deteta takođe može ostati narušen dugo nakon što dete odraste. Istraživanja pokazuju povezanost iskustava zlostavljanja i zanemarivanja u detinjstvu sa manjom emocionalnom bliskošću između odrasle dece i roditelja.

Zato problem nije u jednoj pogrešnoj rečenici koju roditelj izgovori u afektu. Mnogo veći problem nastaje kada ponižavanje, odbacivanje ili emocionalno zanemarivanje postanu obrazac.

Roditelji, naravno, nisu savršeni i svako može da pogreši. Važna razlika je u tome da li će nakon greške uslediti izvinjenje, razgovor i promena ponašanja. Dete koje vidi da roditelj ume da prizna grešku dobija potpuno drugačiju poruku od deteta koje godinama sluša da je ono samo problem.

Prema američkim Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti, nepovoljna iskustva iz detinjstva mogu imati dugoročne posledice po zdravlje, dobrobit i sposobnost stvaranja stabilnih odnosa.

Zato se neke roditeljske reči ne zaboravljaju lako. Ne zato što dete želi zauvek da bude ljuto, već zato što način na koji roditelj razgovara sa detetom može postati deo načina na koji ono kasnije razgovara samo sa sobom.