Postoje stanovi iz kojih se čovek iseli, ali iz njega nikada potpuno ne izađe. Jedan Sarajlija vratio se posle gotovo tri decenije na mesto gde je odrastao, sa samo jednom željom – da još jednom vidi ugao u kojem je njegova majka pila prvu jutarnju kafu i prostorije u kojima je prošlo njegovo detinjstvo.

Nije lako zatvoriti vrata doma u kojem ste odrasli, čak ni kada odlazite svojom voljom i verujete da vas negde drugde čeka bolji život.

Godine prođu, promenite gradove, adrese, možda i države, ali neke stvari ostanu potpuno iste u sećanju. Tačno znate gde je stajao sto za kojim ste ručali, gde ste ostavljali cipele, na kom mestu je majka sedela ujutru sa šoljicom kafe.

Upravo takva priča jednog Sarajlije dirnula je veliki broj ljudi na društvenoj mreži X.

Žena čija porodica danas živi u stanu u kojem je on nekada odrastao opisala je trenutak kada se, posle gotovo 30 godina, ponovo pojavio pred tim vratima.

Nije tražio ništa.

Samo je želeo da uđe.

Majku je izgubio kao dečak, a rat ga sprečio da se vrati

Kako je žena objasnila, čovek je Sarajevo napustio tokom devedesetih zbog školovanja.

U stanu je tada ostao njegov otac, dok je majku izgubio još kao dečak.

Kasnije je preminuo i otac, a stan je preko advokata prodat porodici koja danas u njemu živi.

Život ga je odveo na drugu stranu, a onda su došle ratne godine i povratka više nije bilo.

Sve do gotovo tri decenije kasnije.

Kada se ponovo našao u Sarajevu, zamolio je sadašnje vlasnike za nešto što možda nekome deluje sasvim obično – da još jednom uđe u stan svog detinjstva.

Dozvolili su mu.

A ono što je usledilo, prema rečima žene koja je svemu prisustvovala, bio je jedan od najemotivnijih trenutaka koje je doživela.

„Pokazao mi je gde je njegova majka pila prvu jutarnju kafu, gde se on igrao, gde je bio sto za kojim su ručali“, napisala je.

I odjednom to više nije bio samo stan.

Za njega je svaka prostorija imala svoje ime, događaj i lice.

Jedan ćošak bio je majka. Drugi detinjstvo. Jedno mesto za stolom porodični ručkovi koji se više nikada neće ponoviti.

„Kao da je deo srca ostao ovde“

Autorka objave napisala je da je čovek Sarajevo svojevremeno napustio zbog škole, ali da se zbog rata više nikada nije vratio.

„Tužno je kako ljudi koji su na bilo koji način povezani sa ovim prostorom ovde ostave deo srca i ponesu najdublje traume“, navela je.

Njena priča brzo je počela da se deli, a komentari ljudi pokazali su koliko je malo potrebno da se probude sopstvena sećanja.

Jedna osoba napisala joj je:

„Ima nešto što uvek ostane u nama i neka sećanja nikada ne izblede. Pogotovo sećanja iz našeg detinjstva. Svaka vam čast što ste čoveku omogućili da i ta sećanja ponovo doživi.“

Autorka je odgovorila da joj nije ni palo na pamet da ga odbije.

„Kako ne bih? Kao što ja imam emocije koje me vezuju za prostor u kojem sam odrasla, tako i on ima emocije vezane za taj prostor.“

Podsetila je i na ljude čije kuće više ne postoje.

„Mnogo je ljudi kojima su kuće porušene i spaljene, pa čak i da žele, nemaju mogućnost da odu tamo, sednu, popiju kafu i prisete se detinjstva.“

„Samo sam gledala u prozore“

Njenom objavom kao da je otvorena jedna zajednička fioka uspomena.

Ljudi su počeli da pišu o kućama, stanovima i gradovima koje su nekada zvali svojim.

„Plačem i sećam se Takovske 56, gde smo živeli“, napisala je jedna žena.

Druga se prisetila povratka u Knin.

„Pre desetak godina posetila sam Knin prvi put nakon rata. Sedela sam u kafiću ispod stana u kojem sam živela i samo gledala u prozore. Iako nisam otišla kao izbeglica i ne nosim takve traume, svejedno ne znam da li bih mogla ponovo da uđem unutra.“

Možda upravo u toj rečenici leži razlog zbog kojeg je priča ovog Sarajlije toliko ljudi dirnula.

Jer dom nije samo nekretnina.

Možete promeniti parket, okrečiti zidove, pomeriti sto i kupiti potpuno novi nameštaj. Za čoveka koji je tu odrastao, iza tih novih zidova i dalje postoji jedan stari stan koji niko osim njega više ne vidi.

U njemu je majka još za stolom sa jutarnjom kafom.

Dete se još igra na podu.

Porodica još sedi za ručkom.

I možda je zato, posle gotovo 30 godina, bilo dovoljno samo otvoriti vrata.