Kad misliš da si na dnu, život te još jače udari. Tako je mislila i Amra Delić dok je živela u braku u kojem su udarci i uvrede bili svakodnevica. Dok je nosila dete, strah je bio njen stalni saputnik.
Dok je pokušavala da preživi, učila je šta znači biti sama protiv sveta.

Upravo takve priče otvara podkast  „Ako ćutimo, one su same“, u okviru kampanje „Niste same, imate prijatelje“, koju je pokrenula kompanija m:tel. Razgovore sa ženama iz Bosne i Hercegovine koje su pretrpele nasilje u porodici vodi Jelena Trivan, generalna direktorka kompanije m:tel, kako bi zajednica iz prve ruke čula kako izgleda život žene žrtve nasilja.

Amra ima samo 30 godina, a za sebe život koji bi slomio mnoge. Ipak, za sebe da je srećna žena.

"Ako pokleknem, neće biti dobro ni za koga“, ispričala je na početku podkasta. 

Dete se rodilo u braku u kojem je nasilje već postojalo. Ubrzo stiže i dijagnoza - autizam. Umesto podrške, dolazi još veći pritisak.

„Nikada nije prihvatio da dete ima poteškoće. Za sve sam bila kriva ja. Kriva što dete ne govori. Kriva što je „takvo“. Kriva što postoji. „Takvi ljudi vas ubede da ste vi uzrok svega.“

Nasilje nije bilo samo fizičko. Bilo je stalno. Kontrola svakog koraka. Razbijeni telefoni da ne može da zove roditelje. Zabrane, ucene, izolacija...

„Morala sam da trpim sve. Udarce, svađe, kontrolu. Najteže mi je što su deca to gledala.“

A ona je ćutala, jer ju je tako naučila sredina. Prelomni trenutak dolazi kada njen otac prvi put vidi modrice. „Rekao mi je – kada odlučiš da odeš, mi ćemo biti uz tebe. Ali moraš biti sigurna da nema povratka.“

Ubrzo nakon toga, sa dvoje dece i gotovo bez ičega, odlazi u sigurnu kuću. „Došla sam sa rancem u kojem je bilo par pelena i jedna presvlaka. A tamo sam dobila sve – pomoć, podršku, razumevanje. Sigurna kuća nije sramota. To je spasenje.“

Tri meseca kasnije počinje novi život. Danas, ona nije samo majka – ona je i predsednica udruženja koje okuplja više od 70 dece sa poteškoćama u razvoju.

„Kada sam prvi put javno rekla da moje dete ima autizam, u mojoj sredini su ljudi to skrivali. Danas roditelji dolaze, ali mnogi i dalje mole da im se deca ne fotografišu. Stid postoji.“

Njena borba nije samo lična – ona pokušava da promeni svest društva. Decu ne naziva „decom sa posebnim potrebama“, već „decom sa izazovom“.

„Nema problema koji nije rešiv. Uz rad, podršku i veru – može biti bolje.“

I zaista, uprkos svemu, njen sin ima poseban dar. Obožava matematiku. Već sa tri-četiri godine znao je tablicu množenja. Brojevi su mu u glavi. Ali ono što je još snažnije od svega jeste ljubav.

„On voli drugačije. Njegova ljubav je stalna. On je uz mene 24 sata. To se ne može opisati.“

I dok u mnogim segmentima života vidi nadu i rešenja, jedna stvar ostaje teška istina.

„Nasilnik se nikada ne menja. To je borba koja traje ceo život.“ Danas, iako više ne živi sa njim, psihički pritisak i dalje postoji, kroz poruke, pozive, manipulaciju preko dece. „Ne mogu ga blokirati zbog dece. To je realnost. Ali postoje institucije, postoje načini. Neću odustati.“ 

Na kraju, njen osmeh nije znak da je sve prošlo, već dokaz da je preživela.

„Prošla sam sve kao žena, ali i kao otac i majka. Danas mogu da kažem - pobedila sam.“