U jednom manjem gradu na jugozapadu Srbije, gde se svaka vest brzo proširi od kafane do pijace, dogodila se neobična priča koja je za kratko vreme postala glavna tema među meštanima.

Pero Milovanović (ime je promenjeno), pedesetogodišnji neženja iz Priboja, odlučio je da pokuša da promeni svoj život na način koji je poslednjih godina sve češći u ovom kraju – da preko posrednika pronađe mladu iz Albanije.

Čuo je od poznanika da su mnogi muškarci njegovih godina na taj način pronašli supruge, zasnovali porodicu i dobili decu. Ta ideja mu se učinila kao poslednja prilika da i on dobije dom kakav je oduvek želeo.

Najviše ga je na ženidbu podsticala majka, koja je godinama priželjkivala snaju i unuke. Verovala je da bi upravo takav brak mogao doneti sreću njenom sinu.

Do mlade preko posrednika

Pero je oduvek bio vredan čovek. Radio je kao majstor za grejanje i vodoinstalacije, imao je kuću na lepom mestu i stabilan posao. Ipak, u ljubavi nikada nije imao sreće.

Godine su prolazile, njegovi prijatelji su se ženili i dobijali decu, a on je ostajao sam. Najteže mu je padalo kada bi ga majka pogledala i rekla:

„Sine, kada ću ja dočekati unuče? Šta će ti sve ovo što imaš, ako nemaš s kim da podeliš?“

Na preporuku rođaka, Pero je stupio u kontakt sa posrednikom iz jednog sela kod Tutina. Taj čovek mu je obećao da može da mu pronađe dobru i vrednu devojku iz Albanije koja želi brak i porodicu.

„Pero, veruj mi, imam idealnu za tebe. Ove devojke nemaju velike zahteve. Važno im je samo da ih muž poštuje i da se ispoštuje dogovor“, uveravao ga je posrednik.

Pero je pristao i dao 3.000 evra, verujući njegovim rečima. Nije video fotografiju devojke, nije razgovarao sa njom, ali je verovao da će sve ispasti kako treba.

Susret koji nije očekivao

Kada je došao dan da upozna svoju buduću suprugu, Pero se potrudio da izgleda što bolje. Obukao je najlepšu košulju koju je imao, pantalone koje je ranije kupio za svadbu rođake i stavio malo parfema koji je dobio za rođendan.

Srce mu je lupalo dok je čekao pred kućom.

Ubrzo je stigao automobil sa albanskim tablicama. Iz njega su izašli posrednik i žena koju je doveo.

Pero je u tom trenutku zanemeo.

Umesto mlade i lepe devojke kakvu je zamišljao, pred njim je stajala žena u kasnim četrdesetim godinama, niskog rasta, punačkasta i ozbiljnog izraza lica.

Njena odeća bila je skromna, a pogled pomalo hladan.

„Pero, ovo ti je Mirsada“, rekao je posrednik.

„Ali… Rekao si da je mlada…“, promucao je Pero, osećajući kako mu se krv penje u glavu.

Mirsada nije razumela šta govori, ali je iz njegovog ponašanja mogla da nasluti da nešto nije u redu. Pogledala je kuću, zatim Peru, i rekla nešto posredniku na albanskom.

On se samo nasmejao.

„Kaže da je umorna od puta i da bi volela da se odmori. Pero, nema šta da razmišljaš – to je to.“

Neprijatna situacija

Pero je osetio kako ga hvata panika. Dao je veliku sumu novca, a pred njim je stajala žena koja nije ni približno ličila na ono što je očekivao.

Pokušao je da objasni situaciju.

„Slušaj, ovo nije ono što sam zamišljao. Mislim da je došlo do neke greške…“

Posrednik ga je pogledao hladno i rekao:

„Pero, nema greške. Dogovor je dogovor. Ako je nećeš, novac se ne vraća.“

Mirsada je shvatila šta se dešava. Prekrstila je ruke i rekla nešto kratko i odlučno. Posrednik je zatim objasnio Peri:

„Kaže da ne želi da ostane tamo gde nije dobrodošla, ali da želi da zna kako ćeš joj vratiti čast.“

Pero je u tom trenutku bio potpuno zbunjen. Nije znao šta da radi – da li da prihvati situaciju, da pokuša da vrati novac ili jednostavno da odustane.

Skupa lekcija

Vest o ovom događaju brzo se proširila po gradu. Komšije su dolazile da vide „mladu“, komentarisale su situaciju, a neki su se i podsmevali.

Perina majka je samo odmahnula glavom.

„Sine, mislio sam da si pametniji. Ovo nije trebalo da radiš.“

Na kraju je Mirsada sama odlučila da se vrati. Ušla je u automobil i otišla, ne želeći da ostane tamo gde se oseća nepoželjno.

Pero je ostao bez neveste – i bez 3.000 evra.

Sedeo je u kafani, gledao u čašu rakije i ponavljao sebi:

„Nikada više neću da radim ovakve stvari.“

Njegovi prijatelji su samo odmahivali glavom.

„Pero… skupo si platio ovu lekciju.“

Bez novca i bez dokaza

Nekoliko dana kasnije Pero je otišao do sela kod Tutina da pronađe posrednika i zatraži nazad svoj novac.

„Prevaren sam! Ili mi vraćaš pare ili ćemo drugačije da rešimo!“, rekao je ljutito.

Posrednik je ostao potpuno miran.

„Pero, dogovor je bio. Ti nisi hteo ženu. Ja sam samo posredovao. Ona se vratila kući. Tu nema šta da se menja.“

Pero je tada shvatio da nema nikakve dokaze i da teško može povratiti novac.

U Priboj se vratio sa gorčinom i pričom o kojoj je pričao ceo grad.

Novi početak daleko od svega

Da pobegne od podsmeha i priča koje su ga pratile na svakom koraku, Pero je odlučio da ode kod rođaka u Beč.

Tamo je pronašao posao na građevini, a posle nekog vremena upoznao je Nadu, ženu iz Bosne i Hercegovine koja je radila kao kuvarica.

Njih dvoje su se upoznali bez posrednika i bez ikakvih dogovora – spontano i prirodno, piše Blic.

Godinu dana kasnije Pero se vratio u Priboj, ali ovog puta nije bio sam.

Sa sobom je doveo Nadu, ženu koja je razumela kroz šta je prošao i koja je želela da sa njim započne novi život.