Na Redditu se pojavila objava korisnice koja je zatražila savet kako da pomogne baki koja je potpuno nepokretna, ali uporno odbija odlazak u dom za stare i nemoćne. U svojoj ispovesti navela je:

„Situacija je sledeća – moja baka je stopostotno nepokretna i ne želi u dom za stare i nemoćne. Kako da je ubedimo? Da li postoji neko drugo rešenje? Potrebna joj je neprekidna, 24-časovna nega, a ja ne mogu stalno da budem uz nju jer moram da idem na posao. Da li je neko imao slično iskustvo?“

Odgovori koje je dobila jasno pokazuju koliko je teško pronaći ravnotežu između poštovanja želja starijih osoba i potrebe da im se obezbede sigurnost i stalna briga.

Većina komentara ukazuje na dubok strah starijih ljudi od domova, gubitka samostalnosti i osećaja da su odbačeni, ali nude i konkretne savete kako pristupiti ovakvoj situaciji.

Jedna osoba je podelila iskustvo iz svoje porodice:
„Moja baka je tek mesec dana nakon pada pristala. Svakog dana smo je nas nekoliko ubeđivali da više ne može sama i da se ne može vratiti kući. Puno joj je pomogla patronažna sestra, jer je prestala da dom doživljava kao odbacivanje. Nije lako, to sigurno.“

Drugi komentar je bio direktniji:
„Kako ona misli da ide u toalet dok tebe nema? Nažalost, nema izbora. Pokušavam da se stavim u njenu kožu i znam da joj je užasno teško. Da li postoji opcija jednokrevetne sobe u domu? Kod nas u Rovinju ima takvih soba i to bi meni lično mnogo značilo.“

Neki su pokušali i s dozom crnog humora:
„Žao mi je tvoje bake. Sigurno se boji samoće i izolacije. Ali moram – tvoja baka očigledno nije ‘za dom spremna’.“

Kako pomoći starijima da prihvate dom

Jedan od korisnika savetovao je da se starijoj osobi najpre pokažu uslovi u domu:
„Sedni s njom i pokaži joj šta dom nudi – druženja, izlete, aktivnosti. Odvezi je da vidi kako to izgleda uživo. Moja baka je imala ogroman strah jer je zamišljala domove kao mesta gde su bolesni ljudi nagurani u male sobe. Kada sam joj pokazao dom u kojem bih i ja želeo da budem, promenila je mišljenje. Istina, takvi domovi danas koštaju i do 1.500 evra mesečno. Druga opcija je dodatna osoba za negu, ali je cenovno slično.“

Jedna žena je priznala da je njena porodica baku u dom odvela prevarom:
„Budi kao moji – moji su je tamo odveli na prevaru. (Naravno, ovo je šala kao savet, ali priča je istinita.)“

Pravni i etički aspekti

Rasprava se dotakla i zakonskih ograničenja:
„Ne možeš prisiliti psihički zdravu osobu da ide u dom. Ako ona želi da živi kako hoće, to je njen izbor. Čak ni kod psihički obolelih nije dovoljno imati samo dijagnozu.“

Drugi su to potvrdili:
„Tačno je – bez pristanka ne može ništa. Jedino ako je osoba delimično lišena poslovne sposobnosti, ali to je složen postupak i odluku donosi sud.“

Kućna nega kao alternativa

Mnogi su istakli kućnu negu kao realnu opciju:
„Pokojnoj majci sam obezbedio kućnu negu. Imala je dobru inostranu penziju i nije htela u dom. To sam poštovao. Ne bih ni ja, iskreno.“

Jedna korisnica je dodala:
„Moja baka ima skoro 90 godina i baš je loše, ali nikako ne želi u dom. Mi iz porodice joj kuvamo, ali jede vrlo malo. Plašimo se da u domu ne bi jela ništa, a najviše se boji da ostane sama.“

Iskustvo s vlastitom bakom pokazuje koliko je ceo proces emotivno težak:
„Moja baka se opirala do poslednjeg trenutka. Bila je samostalna ceo život i teško joj je da prihvati da zavisi od drugih. Imali smo i ženu koja je bila s njom pola dana, ali bi opet padala kad ostane sama. U prvom domu je umislila da osoblje truje ljude i počela je da štrajkuje glađu. U drugom domu se malo smirila. Najviše joj znači što je redovno posećujemo i vodimo na kafu ili u njen stan. Možda bi i tvoja baka lakše pristala kad bi znala da je nećete samo smestiti i zaboraviti – to je starijim ljudima najveći strah.“