Brižit Bardo bila je jedna od onih zvezda koje su zauvek utkane u popularnu kulturu. Ne samo da je bila jedna od najtraženijih glumica francuskog filma, već je bila jedna od najlepših žena sveta u to vreme i  imala zapaženu muzičku karijeru. Snimila je i originalnu, kasnije zabranjenu verziju pesme „Je t’aime… moi non plus“ sa Seržom Gensburom, pre nego što ju je nekoliko godina kasnije proslavila Džejn Birkin.

Krajem 1950-ih i tokom 1960-ih, Bardo je postala simbol nove, dotad nezamislive ženske seksualnosti, moderna Afrodita svog vremena. Upravo ta energija i sloboda očarale su jednog tinejdžera po imenu Robert Ciman, koji će kasnije postati poznat svetu kao Bob Dilan i jedan od najvećih tekstopisaca svih vremena. Mladi Dilan bio je potpuno opčinjen lepotom Brižit Bardo. Njena samouverenost, prirodna senzualnost i harizma ostavile su snažan utisak na njega, toliko snažan da ga je inspirisala da napiše prvu pesmu u svom životu, simbolično nazvanu „Song to Brigitte“(Pesma za Bržit).

Pesma, koja nikada nije objavljena, nastala je kada je Dilan imao samo 15 godina. U intervjuu za Plejboj 1966. godine, Dilan se prisetio tog trenutka i rekao da se ne seća mnogo detalja, osim da je pesma imala samo jedan akord i da je „sve dolazilo iz srca“.

Kasnije je otkriveno da je pesma prvobitno bila napisana za klavir, a ne gitaru, i da je Dilan tada maštao da će je jednog dana otpevati Brižit iako je nikada nije upoznao. Njih dvoje su živeli na različitim stranama Atlantika, ali su se međusobno „susretali“ kroz umetnost: Dilan je pominje u jednoj od svojih pesama, dok se Bardo pojavljuje u filmu koji aludira na tadašnje pop ikone, uključujući i njega.

Za Dilana, Bardo nije bila samo oličenje lepote. Predstavljala je ideju slobode, glamura i života izvan ograničenja provincije, što je i sam želeo da postigne. Upravo ta čežnja za drugačijim životom povezala je dve ikone, makar samo kroz umetnost.