Bilo je to jedno sasvim obično porodično popodne. Sto postavljen, ručak spreman, neko je donosio tanjire, neko salatu, a ja sam uzela hleb i spustila ga na sto kako mi je došao pod ruku.

Naopako.

Baba Zora je to videla istog trenutka.

„Ćero, nemoj hleb tako.“

Pogledala sam je, pa hleb, pa opet nju.

„Kako?“

„Naopačke. Okreni ga.“

Naravno, meni je to tada bilo smešno. Nisam videla nikakvu razliku između jedne i druge strane vekne, niti sam razumela zašto bi nekome bilo važno kako hleb stoji na stolu.

Baba, međutim, nije bila raspoložena za raspravu.

Samo ga je uzela, okrenula kako treba i nastavila da ruča.

Godinama sam se tog prizora sećala kao još jednog od onih babinih pravila za koja nikada ne dobiješ pravo objašnjenje.

Ne sedi na ćošku stola. Ne zviždi u kući. Ne vraćaj se kada jednom kreneš. Ne ostavljaj torbu na podu.

I, naravno, ne okreći hleb naopačke.

Kod njih se hleb nije dirao bez razloga

Tek mnogo kasnije počela sam da primećujem da je njen odnos prema hlebu bio drugačiji od našeg.

Kod nas danas ostane pola vekne, osuši se, kupi se druga. Nekad se ni ne setimo da je već imamo kod kuće.

Kod babe toga nije bilo.

Ako hleb ostane od ručka, ostavljao se za večeru. Ako se osuši, pravile su se prženice. Ako ga ostane više, išao je u prezle.

Da se baci ceo komad hleba? To kod nje gotovo da nije dolazilo u obzir.

Nije to radila zato što je bila škrtica, kako smo mi kao deca ponekad mislili.

Jednostavno je pripadala generaciji kojoj puna kesa hrane nije bila nešto što se podrazumeva.

Zašto se verovalo da hleb ne treba okretati

Običaj da se hleb ne stavlja na sto naopako postoji u različitim krajevima Evrope, a kroz vreme su mu pripisivana razna značenja.

Negde se govorilo da takav hleb donosi svađu u kuću, negde da priziva siromaštvo, a ponegde čak i nesreću.

Postoji i stara francuska priča prema kojoj su pekari veknu namenjenu dželatu ostavljali okrenutu naopako kako bi se razlikovala od ostalih. Zbog toga je takav položaj hleba vremenom počeo da se povezuje sa nečim lošim.

Da li je baš odatle nastalo verovanje koje su znale naše bake, teško je reći.

Ali kod nas je objašnjenje uglavnom bilo mnogo jednostavnije.

Hleb se poštovao.

„Nemoj da se igraš s hlebom“

Sećam se i da bi baba Zora odmah reagovala kada bismo kao deca kidali sredinu hleba pa koru ostavljali na tanjiru.

„Uzmi koliko ćeš da pojedeš.“

To je bila cela njena filozofija.

Nije pričala o energijama, kaznama i nekakvim čudima koja će se dogoditi ako ne poslušamo.

Samo joj je bilo neprijatno da vidi da se hrana baca.

Tek kada sam odrasla počela sam da povezujem te sitnice sa pričama koje su stariji pričali o svojim detinjstvima.

Njima hleb nije bio dodatak ručku.

Nekada je upravo hleb bio ručak.

Sa mašću, sa džemom, sa mlekom, sa malo sira ako ga ima. I to je bilo dovoljno.

Zato je i ona jedna okrenuta vekna za njih verovatno imala veću težinu nego što mi danas možemo da razumemo.

Danas ga i ja automatski okrenem

Ne mogu da kažem da verujem da će se nešto loše dogoditi ako hleb ostane naopačke.

Ne verujem.

Ali ako ga slučajno tako spustim na sto, ruka mi gotovo sama krene da ga okrene.

I svaki put mi na sekund kroz glavu prođe baba Zora.

Vidim je kako sedi za stolom, pogleda preko naočara i govori:

„Ćero, nemoj hleb tako.“

Tada sam se smejala.

Danas bih je verovatno samo poslušala.

Ne zbog nesreće.

Nego zato što neke male navike ostanu u kući mnogo duže od ljudi koji su nas njima naučili.