Ivana Stojanović iz Beograda ima 40 godina, voli da putuje, druži se, fotografiše i uživa u svakom danu. Na prvi pogled ništa ne govori koliko je njen život drugačiji od života većine ljudi. A onda čujete njenu priču. Ivana boluje od izuzetno retke bolesti zbog koje njeni organi stare mnogo brže nego što bi trebalo. Punih 20 godina čekala je da sazna šta joj je, preživela tešku operaciju srca, a sada vodi još jednu borbu – za lek čija jedna bočica košta čak 40.000 dolara.
Ona sebe naziva „čudesnom ženom“, a kada čujete kroz šta je sve prošla, postaje jasno zašto je izabrala baš taj naziv.
Ivana je jedna od četiri žene u svetu starije od 30 godina za koje se, prema njenim rečima, zna da žive sa specifičnim oblikom neklasične progerije. Reč je o retkom genetskom poremećaju koji izaziva prevremeno starenje organizma.
Dok većina ljudi u četrdesetim godinama razmišlja o poslu, porodici i svakodnevnim obavezama, Ivana mora da vodi računa i o srcu, krvnim sudovima i terapiji od koje zavisi njeno zdravstveno stanje.
Dvadeset godina niko nije znao šta joj je
Prvi problemi pojavili su se kada je Ivana imala samo osam godina. Njena majka primetila je da ne raste kao druga deca. Dok su njeni vršnjaci postajali sve viši, ona je ostajala gotovo iste visine.
Počeli su odlasci kod lekara, pregledi i ispitivanja. Dve godine primala je hormon rasta, ali rezultata nije bilo.
Umesto bezbrižnog detinjstva, mnoge školske raspuste provodila je u bolnici. Nekada bi tamo ostajala i po dva ili tri meseca. Ipak, trudila se da živi kao i njeni vršnjaci, da se igra, druži i ne propušta stvari koje je volela.
Sa godinama su se javljali novi zdravstveni problemi, među kojima su osteoporoza, insulinska rezistencija i bolesti srca.
Tek kada je počela da razmišlja o majčinstvu, odlučila je da potraži mišljenje genetičara. Tada je prvi put čula za progeriju.
Posle genetskih analiza, sa 28 godina konačno je dobila potvrdu dijagnoze. Bolest koja je dve decenije bila nepoznanica dobila je ime.
Jedva je mogla da stigne do autobuske stanice
Jedan od najtežih trenutaka dogodio se kada je njeno srce počelo ozbiljno da otkazuje.
Zbog suženja aorte i problema sa srčanim zaliskom, Ivana je teško disala. Put do autobuske stanice, za koji je ranije bilo potrebno svega nekoliko minuta, postao je ogroman napor. Morala je više puta da zastane kako bi došla do vazduha.
Usledila je komplikovana operacija srca, tokom koje joj je ugrađen veštački zalistak i urađen bajpas.
Oporavak nije bio nimalo lak. Posle operacije morala je ponovo da uči da hoda, pravilno diše, jede i guta.
Ali nije odustajala.
„To je moj jedini život. Jedini izbor koji imam jeste da idem napred“, ispričala je Ivana gostujući na televiziji K1.
Jedna bočica leka košta 40.000 dolara
Kada je konačno saznala od čega boluje, Ivana nije prestala da traži pomoć.
Kontaktirala je lekare širom sveta, sve dok nije stigla do tima u Bostonu koji se bavi istraživanjem progerije.
Tamo je dobila mogućnost da koristi lonafarnib, lek koji kod određenih oblika progerije može da uspori napredovanje pojedinih komplikacija i produži život.
Godinama je terapiju dobijala zahvaljujući donacijama, najpre preko bolnice u Bostonu, a kasnije od proizvođača.
Međutim, prema njenom svedočenju iz oktobra 2026. godine, donacija je prekinuta u aprilu.
Jedna bočica leka košta oko 40.000 dolara, dok je godišnja vrednost terapije koja joj je potrebna procenjena na približno 1,2 miliona dolara.
Ivana je podnela zahtev Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje da preuzme finansiranje terapije. Prema informacijama koje je iznela tokom 2026. godine, još je čekala konačnu odluku.
Zbog neizvesnosti oko nastavka lečenja, govorila je i o tome kako je pokušavala da produži postojeće zalihe leka smanjivanjem doze, što joj je izazivalo ozbiljne tegobe.
I upravo tu njena priča postaje mnogo više od priče o retkoj bolesti. Otvara pitanje šta se dešava kada za nečiji život postoji terapija, ali je njena cena toliko visoka da je pojedinac praktično ne može sam obezbediti.
Najviše ju je pogodilo pitanje da li će moći da postane majka
Ivana je otvoreno govorila i o jednom od najtežih trenutaka u svom životu – razgovoru sa lekarom o mogućnosti da bolest prenese na dete.
Želja za majčinstvom bila je jedan od razloga zbog kojih se obratila genetičaru. Kada je saznala sa kakvim bi se rizicima mogla suočiti, kaže da se rasplakala u ordinaciji.
Trebale su joj godine da prihvati svoju dijagnozu, ali i činjenicu da neke životne odluke za nju neće biti jednostavne.
Danas o tome govori otvoreno, jer želi da drugi ljudi koji se suočavaju sa retkim bolestima znaju da nisu sami.
„Čudesna žena“ koja ne odustaje od života
Uprkos svemu, Ivana ne želi da se njen život svede na bolničke nalaze, terapije i prognoze.
Ona putuje, vežba, provodi vreme sa prijateljima, voli fotografiju i trudi se da radi stvari koje je čine srećnom.
Svoje iskustvo koristi i da pomogne drugim ljudima koji žive sa retkim bolestima. U Bostonu je ostavila uzorak svojih ćelija za istraživanja koja bi jednog dana mogla da pomognu i drugim pacijentima.
Ivana zna da njena bolest nema jednostavno rešenje. Ali ne pristaje na to da zbog dijagnoze prestane da živi.
Njena priča nije samo priča o bolesti koja ubrzava starenje, već i o ženi koja je dvadeset godina tražila odgovor, preživela tešku operaciju i sada se bori da nastavi lečenje.
I dok čeka sigurnost da će moći da dobija potrebnu terapiju, nastavlja da radi ono što je oduvek želela – da živi što ispunjenije, okružena ljudima koje voli.
Komentari (0)