Jedna majka podelila je svoju bolnu priču o poseti starijem sinu i snaji u Beogradu, nakon koje joj se, kako kaže, srce slomilo. Nije ni slutila da će odlazak u goste završiti osećajem poniženja i distance.

Njenu ispovest prenosimo u celini:

Suprug i ja živimo na selu. Navikli smo da goste dočekujemo raširenih ruku. U kući imamo posebnu sobu namenjenu za njih, uvek urednu i spremnu. Leti može da se spava i na verandi, a potkrovlje je prijatno i lepo sređeno. Nekada smo čak ustupali i svoju spavaću sobu, ali sada, u šezdesetim godinama, to više ne radimo. Ipak, gostima kod nas nikada ništa ne fali.

Imamo dva sina. Mlađi živi blizu nas i često dolazi sa decom, dok stariji živi u Beogradu, gde je zasnovao porodicu i vodi privatni posao. Zbog obaveza retko dolazi kod nas. Kada ipak dođu, trudimo se da ih dočekamo kako dolikuje – spremamo omiljena jela, kolače, kuća blista. Ipak, snaja nikada nije bila oduševljena dolascima na selo. Govorila je da joj je dosadno i da nema šta da radi.

Prošle godine odlučili smo da suprug i ja odemo kod njih u posetu. Sina smo unapred obavestili da dolazimo. Dočekali su nas, večerali smo zajedno i razgovarali. Međutim, kada je došlo vreme za spavanje, saznali smo nešto što nas je zateklo – u njihovom stanu nije bilo mesta za nas.

Sin nam je saopštio da je za nas rezervisana soba u hotelu, i to na drugom kraju grada. Ostali smo bez reči. Bili smo spremni da prespavamo i na kauču ili podu, ali snaja je bila odlučna – soba je već plaćena i, kako je rekla, sve je organizovano.

Sin je pozvao taksi i odvezao nas u hotel. Videlo se da mu je neprijatno, ali nije protivurečio supruzi. Nismo pravili scenu. Ćutke smo otišli.

Sutradan smo shvatili da u blizini hotela nema mesta gde bismo mogli pristojno da doručkujemo, jer su cene bile previsoke za naš budžet. Vratili smo se do sina, ali tamo nas niko nije očekivao. Svi su imali svoje obaveze i nisu imali vremena za nas.

Ponovo smo uveče otišli u hotel. Sledećeg jutra spakovali smo se i krenuli kući.

Putem sam plakala. Nisam mogla da razumem takav odnos prema roditeljima. Po povratku smo sve ispričali mlađem sinu, koji je odmah pozvao brata i započeo raspravu. Nakon te posete, komunikacija sa starijim sinom svela se na retke i kratke telefonske pozive.

Ovu priču nikome nisam govorila. Kako da priznam da nas je rođeni sin praktično poslao iz svog doma?