„Zamisli da ceo život misliš da znaš ko si… a onda u tridesetim saznaš da ništa nije onako kako si verovala“, ispričala je Marina Vidović, pokušavajući da u jednoj rečenici objasni šok koji joj je promenio život iz korena.

Marina je odrasla u Švajcarskoj, u kantonu Turgau, zajedno sa starijom sestrom Kristinom. Njihovi roditelji, Miluška i Tomislav, doselili su se iz Srbije, a porodica je živela skladno, bez velikih tajni. Obe ćerke rođene su uz pomoć vantelesne oplodnje i o tome se u kući govorilo otvoreno.

Detinjstvo pamti po letima u Srbiji, porodičnim okupljanjima i toplini doma. Sve je delovalo normalno – sve do trenutka kada je istina počela da izlazi na videlo.

Prvi udarac došao je nakon smrti oca 2009. godine. Nekoliko godina kasnije usledio je novi šok – sestra Kristina otkrila je da njena krvna grupa ne odgovara roditeljima. DNK test je potvrdio nezamislivo: nije imala nikakvu biološku vezu sa njima. U klinici je došlo do zamene embriona. 

Marina se seća kako je tada pokušala da uteši sestru: „To ništa ne menja. Ti si moja sestra i zauvek ćeš to biti.“

Međutim, tu se priča nije završila. Ubrzo je otkriveno još nešto – Marinina majka jeste njena biološka majka, ali je jajna ćelija oplođena spermom nepoznatog muškarca. Čovek koji ju je odgajio nije bio njen biološki otac.

„U jednom trenutku shvatiš da je tvoj život izgrađen na laži“, priznaje Marina.

Najteže joj je palo to što o svemu više ne može da razgovara sa ocem koji ju je podigao. Ipak, pronalazi utehu u tome što je on do kraja verovao da su njegove ćerke.

Porodica je pokrenula tužbu protiv klinike za vantelesnu oplodnju, ali odgovori koje su tražili nikada nisu stigli. Postupak je završen nagodbom i novčanom odštetom, ali ključna pitanja ostala su bez odgovora – ko su njihovi biološki roditelji i kako je došlo do takve greške.

U potrazi za identitetom, Marina je počela da piše. Kroz knjigu je pokušala da razume šta joj se dogodilo i da pronađe mir.

 

„Kada ne znaš odakle dolaziš, ne tražiš samo porodicu – tražiš sebe“, kaže ona.

Ipak, uprkos svemu, jedno je ostalo nepromenjeno – odnos sa majkom i sestrom postao je još jači.

Posle godina neizvesnosti, Marina je uspela da pronađe svog biološkog oca. Njihov prvi susret dogodio se nedavno, a danas su u kontaktu.

Njena priča otvorila je i važno pitanje – pravo dece rođene uz pomoć vantelesne oplodnje da znaju svoje poreklo.

„Svako ima pravo da zna istinu o sebi. To ne bi smelo da bude privilegija, već osnovno pravo“, poručuje Marina.

Danas, iako nosi teret teške istine, kaže da na svoj život gleda drugačije:

„Sve što mi se desilo me je oblikovalo. I koliko god bilo teško, sama činjenica da postojim – za mene je dar.“