ČAROBNA VIOLINA: Stara narodna bajka iz Indije koju bi trebalo i stariji da pročitaju

Kristijana Ćaćić Vesti 26.08.2021 21:00 0

Predtavljamo vam Indijsku narodnu bajku pod nazivom "Čarobna violina"

ČAROBNA VIOLINA: Stara narodna bajka iz Indije koju bi trebalo i stariji da pročitaju

Shutterstock

Svaka bajka nosi odre]enu poruku, pouku i svaki narod ima svoje korone i odakle te bajke potiču, tako i ova.

Za lepši san i za razvijanje mašte, čitajte svako veče detetu priče za laku noć.

SVAKA ŽENA TREBA DA ZNA

img

NEODOLJIVI KOLAČ SA PISTAĆIMA Osvežavajući desert kao osmišljen za proleće, bićete oduševljeni

img

AJMOKAC SA SPANAĆEM I PILETINOM Rapsodija ukusa u svakom zalogaju, za ručak koji se pamti

img

BAKLAVA ČIZKEJK Fenomenalna poslastica od koje će vam poći voda na usta, za sve prilike

Čarobna violina

Jedared davno u Indiji življahu sedmorica braće. Svi bejahu poženjeni, ali domaćinstvo je vodila njihova sestra, a ne supruge. Pakosne snahe nisu podnosile vrednu zaovu i rešiše da joj napakoste. Tako se prvom prilikom požališe muževima na njihovu sestru:

- Ona se izbezobrazila, niti okopava vrt sa jasminima, niti seje u polju, već neprestano dangubi kod kuće i pritom ni ručak ne zna zgotoviti kako valja!

Zmije tada podnesoše žrtvu na oltar seoskom duhu i on im zauzvrat obeća ispunjenje želje.

- Kada naša zaova sutra dođe da zahvati vode u reci ti namesti da joj voda izmakne svaki put kad joj približi kondir. Zatim vrati vodu nazad čim podigne kondir (vrč). Najposle je odvedi sobom kud ti volja.

Sutra u podne devojka se obre na obali reke i zamahnu kondirom da u njega zahvati vode, ali reka uzmaknu. Bezuspešno je pokušavala više puta, a onda zarida: – „Brate moj rođeni, voda mi je do kolena a ne mogu je usuti u vrč“ – zapomože uplašeno!

Voda joj se pope do pasa, i ona opet zapomože: – „Brate moj najmiliji, voda mi je do struka, a neće u moj vrč!“

Najzad voda joj se pope do vrata i ona započe da se davi: – „Brate moj, brajko najdraži, voda mi je do vrata i vrč se konačno puni!“

I doista, vrč se ispuni vodom i potonu zajedno sa mladicom. Seoski duh tada pretvori mladicu u duha i povede je kao svog pratioca.

Godinu i nešto potom ogromno bambusovo drvo iždžiglja i popne se u nebesa na tom mestu kraj reke. Bilo je toliko krupno da se moglo videti izdaleka. U njegovoj krošnji stanovala je devojka-duh. Blizu drveta prolazio drum i jednog dana pustinjak prekinu svoj put i zastade da predahne pod njim. Dobro se zagleda u krošnju i reče: – „Ovaj bambus jednog dana izrodiće čudesnu violinu.“

Zatim dohvati sekiru i stade da seče drvo pri korenu. Uzjoguni se duh iz drveta. – „Ne seci kod korena, nego pri vrhu!“

Pustinjak posluša i krene seći pri vrhu, no duh se snova oglasi: – „Ne seci pri vrhu, seci kod korena!“

ČAROBNA VIOLINA: Stara narodna bajka iz Indije koju bi trebalo i stariji da pročitaju

Shutterstock

 

Pustinjak razumede da ga drvo plaši, pa se prestade obazirati na povike iz krošnje, iseče ga pri samom korenu i odvuče u svoju radionicu gde izdelja violinu. I kad god bi dotaknuo strune na instrumentu svi koji bi ga slušali divljahu se veoma.

Pustinjak je bio omiljen gost u kući sedmorice braće i kad god bi oni slušali nežnu melodiju violine beše im teško na srcu i suze su se kotrljale niz njihova lica. Izgledalo je da violina grca i pripoveda najžalosniju pesmu o usudu.

Pustinjak je običavao da svira kod seoskog kmeta. Kmetu se violina silno dopade i htede da je otkupi od pustinjaka. Na astal bi položena zadebljala vreća novca, ali posao ne beše sklopljen. Pustinjaku se nije mililo da se odvoji od instrumenta. Kmet pribeže lukavstvu: napi pustinjaka i, kad ovaj počinu, umesto čarobne poturi običnu sandalovu violinu. Tako stari asketa i vešti drvodelja ode kući sa zamenjenom violinom.

Kmetov sin je otada svirao na violini i svi se udiviše njegovom umeću, ali još većma zvuku koji je dopirao iz trupa instrumenta. Danju, dok su ukućani bili zauzeti radovima na imanju i u selu, devojka-duh izlazila bi iz violine i pripremala jelo koje je zatim sama jela i stavljala ga na astalu u odaji kmetovog sina. To se ponavljalo neko vreme i začudilo mladića. On odluči da ostane kod kuće, sakrje se i rasvetli misteriju. Uskoči u sanduk s kuhinjskim posuđem i stade gviriti kroz pukotinu na njemu. Malo potom iz violine se iskrade mladica, počešlja se krivudavim češljićem od ćilibara i uze da kuva pirinač. Pokusavši pola zdelice ostatak ostavi u mladićevoj sobi. Pažljivo je prativši pogledom, mladi delija iskoči iz sanduka i uhvati je za laktove.

- Pusti me! Ko si ti? Ako si član niže kaste ne smeš me pipati! – zakoprca se devojka bespomoćno kao keder u strunjaku ribara na Gangu.

- Ja sam iz iste kaste kao i ti! S obzirom da tako kasno kuvaš bilo bi lepo da postaneš mojom nevestom - ne zbuni se mladić.

Mlađani delija bejaše naočit i dopade se devojci koja pristade da zajedno s njim pristupi svetoj ustanovi braka.

U međuvremenu, sedmorica njene braće osiromašiše vrlo i krenuše svetom da prose za nasušnu šaku pirinča. Između ostalih, pohodiše kmetovu kuću u kojoj ne poznaše mladu sahib (gospodaricu). Umesto najprostije milostinje ona ih pozva unutra i pristavi im čitav kotao pirinča. Dok se pirinač kuvao devojka ih posadi na divan i ispoveda im šta se sve s njom zbilo i kako su joj naudile njihove žene.

- Niko od vas me nije zaštitio od otrovnih jezika, a verovatno ste znali za sve to.

Više nije izgovorila ni jedne reči pokude za braću. Nahrani ih, napoji i otpusti da putuju po svetu, nazvavši im Boga da ih čuva.

 

Komentari (0)