Zamislite da svakog jutra krenete na posao u osam, da čitav dan jurite od jednog stana do drugog, kuvate, čistite, pomažete starijim ljudima da jedu i uzmu lekove, a kući se vratite tek u pola devet uveče.

Umorni ste toliko da ponekad ne stignete ni sami da jedete.

A onda pogledate obračun i shvatite da vam dobar deo vremena provedenog na poslu uopšte nije plaćen.

Upravo to je doživela češka novinarka Saša Ulova, koja je 2024. godine radila kao negovateljica u francuskom Marselju kako bi iz prve ruke proverila u kakvim uslovima rade žene koje brinu o starijim ljudima.

Za deset dana rada zaradila je 500 evra. Ipak, kako je opisala u ispovesti za britanski Gardijan, novac nije bio jedino zbog čega je na kraju plakala.

Posao je dobila gotovo odmah, ali obuku nije prošla

Saša je u Marselju provela tri nedelje pre nego što je prikupila dokumentaciju potrebnu da se zaposli preko agencije. Kada se javila dvema agencijama za kućnu negu, obe su je brzo pozvale na razgovor.

Naglasila je da želi samo da menja zaposlene koji su na odmoru ili bolovanju. Nije bila sigurna da li će moći da izdrži posao.

Ali već nakon prvog angažovanja telefon je počeo da zvoni.

Žena iz agencije zamolila ju je da preuzme još jednu smenu. Zatim još jednu stariju osobu. Pa da radi i vikendom. Radnika koji je počeo istog dana kada i Saša već su izgubili — dao je otkaz.

Posla je bilo koliko hoćete. Ljudi koji bi ga radili nije bilo dovoljno.

Najviše ju je iznenadilo što, prema njenom svedočenju, nije prošla odgovarajuću obuku. Rečeno joj je da će raditi sama, ali da će imati podršku. Međutim, kada joj je pomoć zaista zatrebala, ispostavilo se da do agencije nije tako lako doći.

 

Ušla je u stan bake od 90 godina, a ona nije znala ko je

Jedna od prvih osoba o kojima je brinula bila je devedesetogodišnja Rejčel, koja je imala Alchajmerovu bolest.

Saša je dobila ključ njenog stana i zadatak da joj pripremi večeru.

Kada je ušla, starica ju je zbunjeno pitala šta traži tu. Zatim ju je odvela do frižidera da joj pokaže da hrane već ima dovoljno i da nema potrebe da joj iko kuva.

Saša je pokušala da pozove broj koji je dobila od agencije, ali nije uspela da uspostavi vezu. Nije mogla da dobije ni Rejčelinog sina.

Tada je shvatila koliko je zapravo sama u poslu za koji se tek bila prijavila.

A onda je baka predložila da odigraju društvenu igru.

I odjednom, ono što je izgledalo kao neprijatna situacija postalo je lepo zajedničko veče.

Tih nekoliko trenutaka bilo je dovoljno da Saša počne drugačije da gleda na svoj posao.

 

„Jedan sat nije dovoljan“

Ubrzo je njen dan izgledao kao trka sa vremenom.

Od jedne porodice do druge putovala je autobusom. Nekad bi joj iz agencije usred dana javili da treba da obiđe još nekoga. Između spremanja obroka, čišćenja i putovanja nije uvek stizala da jede.

Kod Rejčel je počela da ostaje duže nego što joj je bilo plaćeno.

Razlog je bio jednostavan: baki je trebalo društvo. Volela je da odigraju igru pre večere, a Saša nije imala srca da odmah ode.

U drugoj porodici upoznala je Dolores i njenog supruga Hosea. Njihova ćerka Ada svakodnevno je obilazila roditelje, ali je i sama imala posao i troje dece.

Trebao joj je neko ko će roditeljima skuvati, pospremiti i pomoći oko svakodnevnih obaveza.

Kada bi Saša imala dva i po sata za posetu, mogla je da obavi posao bez neprekidne žurbe. Kada bi dobila samo sat vremena, bilo je mnogo teže.

I tu se krije nešto o čemu retko razmišljamo.

Starijem čoveku ne treba samo neko ko će ostaviti tanjir na stolu. Nekada mu je potrebno da ga neko sasluša, pomogne mu da jede ili jednostavno sedne pored njega.

Ali za takve trenutke često nije predviđeno dovoljno vremena.

 

Kada je rekla da odlazi, nastao je problem

Saša je unapred znala da njen angažman neće trajati dugo. Ipak, kako su dani prolazili, sve više se vezivala za ljude koje je obilazila.

Posebno ju je pogodila pomisao da će morati da napusti Dolores i Hosea.

Kada je agenciji saopštila da odlazi naredne nedelje, pokazali su joj raspored i pitali ko će sada preuzeti njene smene.

Pretpostavila je da će porodice biti obaveštene.

Međutim, poslednjeg dana Ada ju je dočekala pričom o tome šta bi mogle da urade naredne nedelje. Nije znala da Saša odlazi.

Kada joj je novinarka to rekla, Ada je pozvala agenciju. Niko joj se nije javio.

Saša je opisala kako su ženi od šoka počele da se tresu ruke. Oproštaj sa njenim roditeljima bio joj je još teži.

Kasnije je pitala ženu iz agencije zašto nije obavestila porodicu. Odgovor je bio da nije imala srca da im kaže, jer nije znala ko bi mogao da je zameni.

Saša je otišla sa osećajem da je izneverila ljude koji su počeli da računaju na nju — iako pronalaženje zamene nije bila njena odgovornost.

 

Zašto je za deset dana dobila samo 500 evra?

Prema njenom obračunu, tokom tih deset dana radila je po deset ili jedanaest sati dnevno, šest dana u nedelji.

Ali vreme provedeno u putovanju između korisnika nije joj bilo plaćeno. Zato se na obračunu našlo samo šest ili sedam plaćenih sati dnevno.

Ukupno je dobila 500 evra. To je iznos iz njenog iskustva iz 2024. godine, a ne podatak o današnjoj prosečnoj zaradi negovateljica u Francuskoj.

 

Njena priča, međutim, otvara mnogo šire pitanje: ko će brinuti o sve većem broju starijih ljudi ako oni koji taj posao rade ne mogu od njega pristojno da žive?

Prema izveštaju Evropske fondacije za poboljšanje životnih i radnih uslova iz oktobra 2025, zaposleni u sektoru socijalnih usluga u EU u proseku zarađuju oko 20 odsto manje od prosečne zarade u privredi država članica. Ovaj podatak odnosi se na širi sektor socijalnih usluga, ne samo na negovateljice koje rade u kućama.

 

Evropska komisija takođe upozorava da je nedostatak radnika u dugotrajnoj nezi ozbiljan problem i da niske plate i zahtevni uslovi rada otežavaju zapošljavanje novih ljudi.

 
 

Najteži deo posla ne vidi se na platnom listiću

U Sašinoj priči najviše ostaje u sećanju jedna jednostavna slika.

Starica želi da odigra još jednu igru. Negovateljica gleda na sat. Autobus neće čekati, sledeća osoba očekuje večeru, a kući će svakako stići kasno.

Ako ostane, radiće duže nego što je plaćena.

Ako ode, ostaviće nekoga ko je možda čitav dan čekao baš taj razgovor.

I upravo zato ova priča nije samo o 500 evra.

Ona je o poslu u kojem se od žena očekuje da budu i radnice, i podrška, i društvo, i oslonac porodici — a da za sve to često nemaju ni dovoljno vremena ni dovoljno pomoći.

Saša je nakon kratkog angažmana mogla da ode i napiše svoju priču.

Mnoge žene koje taj posao rade godinama nemaju tu mogućnost.

Izvor: Ispovest češke novinarke Saše Ulove, objavljena u Gardijanu 20. septembra 2024. Imena osoba o kojima je brinula promenjena su u izvornom tekstu.