Odlazak iz roditeljskog doma za neke mlade ljude prirodan je korak ka samostalnosti, dok drugima napuštanje sigurnosti porodičnog gnezda ide mnogo teže. Ponekad se takav period toliko oduži da i roditelji počnu da se pitaju da li svom odraslom detetu zaista pomažu time što mu stalno pružaju sigurnu mrežu ili ga, iz najbolje namere, zapravo sprečavaju da preuzme odgovornost za sopstveni život.

Upravo pred takvom dilemom našla se Alenka Vidulin. U svom videu iz serijala „Priznajem ti“ otvoreno je ispričala kako je donela odluku koja će mnogim roditeljima na prvi pogled zvučati nezamislivo. Odraslom sinu rekla je da mora da napusti njen dom.

„Izbacila sam sina iz kuće. Da, dobro si čula“, započela je svoju ispovest, svesna da će njen postupak izazvati različite reakcije.

„Razumela sam ga, ali sin je sve više tonuo“

I sama zna da će mnogi roditelji instinktivno pomisliti da nešto tako svom detetu nikada ne bi mogli da urade. Ali upravo njima postavlja neprijatno pitanje – da li svojoj deci uvek činimo dobro kada im olakšavamo život ili to ponekad radimo zato što je nama lakše da budemo roditelji koji nikada ne kažu „ne“?

Njena odluka, naglašava, nije došla preko noći. Sin je prolazio kroz težak životni period koji je potrajao, a ona je u početku pokušala da mu pruži upravo ono što bi većina roditelja verovatno učinila.

„Moj sin je bio u jednoj fazi koja je trajala malo duže“, objasnila je.

Pošto je razumela okolnosti kroz koje je prolazio, dala mu je prostor da se psihički oporavi i da „uzme vreme za sebe“.

Ali vreme je prolazilo, a ona je počela da shvata da se ništa suštinski ne menja. Razgovarali su, pokušavali da pronađu pomoć i brinuli o njemu, ali umesto oporavka, majka je gledala kako njen sin sve više tone.

U jednom trenutku više nije mogla da ignoriše ono što vidi.

„Shvatila sam da ne samo da tone, nego da će se upropastiti za ceo život“, ispričala je.

„Rekla sam: Dosta“

Tada je odlučila da uradi ono što joj je kao majci verovatno bilo najteže. Prestala je da ga spasava. Postavila je granicu koja nije ostavljala mnogo prostora za pregovore.

„Rekla sam: ‘Dosta. Vreme je da izađeš i pobrineš se za svoj život.’“

Izgovoriti takvu rečenicu sopstvenom detetu jedno je, a zatim živeti sa tom odlukom nešto sasvim drugo.

„Koliko god to sada grubo zvučalo, bila je to najbolja odluka koju sam kao majka donela, ali i najteža. Morala sam da je nosim na svojim leđima“, priznala je.

Ipak, danas veruje da je upravo taj naizgled drastičan potez njenom sinu dao ono što mu u tom trenutku nisu mogli dati ni razgovori, ni zaštita, ni stalna pomoć – razlog da konačno sam preuzme odgovornost.

Kada danas govori o sinu, govori o njemu s ponosom. Kaže da je postao mlad čovek koji upravlja sopstvenim životom i više sebe ne posmatra kao žrtvu okolnosti.

„Moje dete je sada dobro. Predivan mlad čovek koji je preuzeo kormilo svog života u svoje ruke“, rekla je i dodala da danas veruje da će se snaći gde god ga život odvede.

Njena odluka, naravno, nije recept koji bi trebalo da primenjuje svaki roditelj, niti je svaka porodična situacija ista. Nekome će ovakav potez delovati previše surovo, a u nekim okolnostima zaista bi mogao da bude pogrešan.

Ali njena priča pokazuje kako ponekad ljubav prema nekome može da znači da uradimo upravo ono što nam je najteže.

Prema njenom iskustvu, granice ne moraju da znače odbacivanje. Naprotiv, mogu biti način da drugoj osobi pokažemo da verujemo da je sposobna da stoji na sopstvenim nogama.

„Ako ne postoji spasilac, ne postoji ni žrtva“, poručila je.

Na kraju se obratila roditeljima odrasle dece i pozvala ih da probleme ne guraju pod tepih. Umesto ćutanja i održavanja prividnog mira, smatra da je važnije otvoreno razgovarati, staviti „sve karte na sto“ i sopstvenim primerom pokazati da bezuslovna ljubav nije uvek prijatna ni nežna.

Ponekad znači pružiti ruku, a ponekad je, koliko god bolelo, povući i dopustiti osobi koju volimo da otkrije da može da stoji sama.