Karolina Olson je rođena 1862. godine i živela je mirnim životom sa svojom porodicom na švedskom ostrvu Okno. Sve se promenilo jedne zime kada se vraćala iz škole, spotakla se i snažno udarila glavom o led. Povreda je delovala bezazleno — ubrzo se oporavila i nastavila sa svakodnevnim aktivnostima.
Ali 22. februara 1876. godine, samo nekoliko meseci nakon nesreće, žalila se na jaku zubobolju. Njena porodica je smatrala da je to posledica mesečarenja i poslala je na spavanje. Karolina tada ima 14 godina. I tu priča postaje neverovatna — nije se probudila sledećeg jutra, već tek 32 godine kasnije.
Doktor koji je tada stigao na ostrvo bio je zatečen njenim stanjem: Karolina je bila nepokretna, ali ne i mrtva. Njeno telo se nije menjalo — kosa i nokti nisu rasli, nije gubila na težini. Bila je živa, ali u neobjašnjivom snu.
Godine 1882. prebačena je u grad Oskarshamn na lečenje elektrošokovima, ali bez uspeha. Vraćena je kući, a lekari su porodici mogli da preporuče samo — nadu. Hranili su je mlekom sa šećerom, a bolnica joj je dijagnostikovala "paralizu povezanu sa demencijom". Ipak, Karolina je povremeno reagovala na okolinu. Kada je jedan od njene braće preminuo, iako u dubokom snu, suze su joj tekle niz lice.
Tek 3. aprila 1908. godine, sluškinja ju je zatekla kako puzi po podu. Bila je iscrpljena, bleda, osetljiva na svetlo i teško je govorila. Vest o njenom buđenju proširila se neverovatnom brzinom. Novinari, lekari i radoznali posetioci pohrlili su na ostrvo.
Ali Karolina se ničega nije sećala. U njenoj glavi, i dalje je imala 14 godina. Iako je imala 46, izgledala je kao devojka od tridesetak. Podvrgnuta je psihijatrijskim testovima u Stokholmu, a rezultati su pokazali da je sačuvala sve mentalne sposobnosti iz mladosti.
Postojale su teorije da je u nekim trenucima tokom "sna" bila budna, ali to nikada nije potvrđeno. Ono što se zna jeste da je Karolina nakon buđenja živela još četrdeset godina. Bila je vedra, draga i komunikativna — i njena priča, ma koliko neobična, završila se srećno.
